Treba li se stalno podsjećati da je partnerstvo sa NATO paktom napravljeno protivno volji većine njenih stanovnika, o čemu NATO nije bio neobaviješten. Sa „obavezama prema partnerima“ neka se nosi Đukanović i ovi koji revnosno zalivaju njegove tekovine. Crnogorski narod je dužan da poštuje to savezništvo i Đukanovićev potpis, taman koliko i potpise Sekule Drljevića i Pircia Birolija.
Sjedinjene Države su spremne i da eskaliraju sukob sa Rusijom širom svijeta, kažnjavajući sve one države koje se odluče da ostanu po strani. Toga su svjesni i ovdašnji političari, koji manirom kolonijalnih upravnika, imaju pojačanu senzitivnost za glasove Vašingtona i ugašen ton za komunikaciju sa sopstvenim građanima. Međutim, nije nevolja samo takva robovska svijest nedoraslih čelnika, već iskazana namjera da se u Crnoj Gori ozvaniči jednoumlje i obavezujući narativ o situaciji u Ukrajini. Moraju li crnogorski građani, po svaku cijenu, da prihvate laž i daje li im se pravo da je odbiju?
Vječiti mandatar Dritan Abazović, jasno stavlja do znanja da će mu prioritet biti suzbijanje „ruske propagande“ i preuzimanje mjera protiv „proruskih struktura“ u Crnoj Gori. Da će se slušati Zapad, može se zaključiti i po saopštenju Agencije za elektronske medije (AEM), izdato krajem februara : „Kako je širenje dezinformacija u ovakvim situacijama posebno štetno, AEM je na današnjoj sjednici zaključio da će sa posebnom pažnjom pratiti preporuke i mjere Evropske komisije u cilju suzbijanja zloupotrebe slobode govora i izražavanja“.
Institucionalizovanje antiruskog stava se sprovodi na svim nivoima. Smiješne su, blago rečene, puzeće „diplomatske akcije“ ministra vanjskih poslova, koji ni jednog trenutka ne dovodi u pitanje svoj status službenika NATO pakta, niti mu i jednog trenutka dolazi svijest da predstavlja Crnu Goru, njene građane i interese.
Licemjerna humanost i lažno partnerstvo
Birajući kratkoročnu korist i očekivani politički bonus iz Vašingtona, domaći političari svoja antinarodno djelovanje pravdaju humanim pobudama, partnerskim obavezama i političkom mudrošću.
Treba li se stalno podsjećati da je partnerstvo sa NATO paktom napravljeno protivno volji većine njenih stanovnika, o čemu NATO nije bio neobaviješten. Sa „obavezama prema partnerima“ neka se nosi Đukanović i ovi koji revnosno zalivaju njegove tekovine. Crnogorski narod je dužan da poštuje to savezništvo i Đukanovićev potpis, taman koliko i potpise Sekule Drljevića i Pircia Birolija.
Licemjerno je pozivati se na humanost, pobijenu djecu i razrušene gradove, sprovodeći naloge onih koji sve to podstiču milijardama dolara za raspirivanje rata. Valja virnuti preko Jadrana i poslušati prof. dr. Alesandro Orsini, direktora Instituta za međunarodnu bezbjednost na Univerzitetu u Rimu, predavaču na najuglednijim svjetskim univerzitetima:
„Da bismo otvorili prolaz za humanitarno rezonovanje, prva stvar koju treba učiniti je demistifikovati zapadnu propagandu. Trebalo bi upitati svu masakriranu ukrajinsku djecu da li su željela da se odupru? Rekao sam da će evropska strategija slanja oružja dovesti do pokolja i činjenice su to potvrdile. Da to nismo radili, imali bi mnogo manje mrtvih civila i vojnika i manje razaranja. Da želimo da se rat okonča, mi bi pitali Putina šta on nudi u zamjenu za prestanak slanja oružja sa Zapada. Sjedinjene Države ne žele da sklope mir, oni hoće rat“!
Domaći bukači koji strepe od „zla ruske propagande“, neće da u Kijevu i širom ratišta vide SS i nacističke insignije koje govore sve o suštini sukoba. Da paradoks bude veći , za fašiste proglašavaju Ruse i Rusiju koja se opet sama obračunava sa kukastim krstom! Matematičkim presjekom skupova, možemo prosto utvrditi da je to ona ista grupacija koja je parazitirala na narodnoj nesreći u despotiji Mila Đukanovića. Uostalom, treba li očekivati razumijevanje ukrajinske nesreće od nekog ko je kroz godine zastiđa prošao sa uključenom „mentalnom paralizom“ dok su režimske hijene uništavale njihovu državu i narod.
Pravo na otpor jednoumlju
Da su Crnogorci išli „linijom manjeg otpora“ tokom dugovjekovne borbe za slobodu, danas ih ne bi ni bilo. Groteskno je da se oko naslijeđenih lovorika slavne Crne Gore, danas otimaju i oni koji su spremni na bespogovorno poslušništvo sili kao sredstvo opstanka, tumačeći svoju nedostojnu, puzeću „politiku“ kao „vrhunsku mudrost“.
I to je sasvim u redu, ne možemo svi biti Crnogorci.
Samo nije ispravno da ozvaničavaju izdajničkom onu živu crnogorsku etiku koja je nastala na čeličnom nadvladavanju zemaljskih kategorija i time udarila temelj državnosti.
Crnoj Gori se mora dozvoliti pravo da se odupre svakom obliku propagande, uključujući i rusku. Ako to SAD, EU ili Rusija – svejedno, nisu u stanju, ne mogu nam biti ni „partneri“. Pitanje je, zapravo, u kakve odnose mi nekritički hrlimo i šta će se tek dešavati našem potomstvu kada mi u ovom sudbonosnom trenutku biramo da odustanemo od istine i priklonimo se obmani. Valjda je iskustvo nekoliko decenija poniznosti vlasti i narodnog poniženja, dovoljno za pitanje dokle se stiglo, jer je sadašnji trenutak na domažoj pozornici plod takve politike. Svako narušavanje narodnog prava na opstanak, povlači i narodno pravo na neposlušnost.
Protjerivanje ruskih diplomata, pridruživanje sankcijama protiv Rusije i niz drugih neprirodnih odluka, izazivaju samo gnjev i stid. Prepuna je čaša sramotnih odluka i brukanja crnogorskog imena, da nanešenu sramotu ne možemo oprati još za dugo. Svako dobronamjeran bi trebalo da o tome razmisli, prije nego li pokuša da nas uvede u novo jednoumlje i novu „konverziju“.
Civilizacija koja se odrekla obraza, poznaje se po nedostatku stida. Osnovna razlika među nama u Crnoj Gori danas i jeste: hoćemo li bespogovorno u takvu civilizaciju.
„Dostojevski nam je poručio da će `ljepota spasiti svijet`. Ja sam, međutim, spremniji da kažem kako je Tarkovski otišao korak dalje porukom da će `stid spasiti svijet` „, govorio je neumrli Mitropolit Amfilohije.
Stid će spasiti i Crnu Goru.
Goran Ćetković
