Danas se navršava 110 godina od smrti velikog mostarskog pjesnika Osmana Đikića.
Život je proveo u periodu između dva krupna istorijska događaja: Berlinskog kongresa i Prvog balkanskog rata, u eri velikog patriotskog zanosa i narodne čežnje za oslobođenjem. Neke njegove pjesme su postale čuvene kao sevdalinke i traju do danas, poput „Đaurko mila“, za koju se zna da je bila jedna od omiljenih pjesama srpske vojske na Krfu, ali i mnogih generacija širom Balkana sve do danas.
Rođen je 7. januara 1879. godine u uglednoj građanskoj porodici.
Kao učenik trećeg razreda Gimnazije, počeo je da piše za književni časopis „Zora“, kojeg su osnovali Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović.
Austro-ugarske okupacione vlasti su primijetile njegov nacionalni zanos i zapisale da je Osman „najraspisaniji i najraspjevaniji pristalica“ srpske nacionalne misli među muslimanima u Mostaru, što im je bio povod da ga izbace iz gimnazije.
Školovanje je nastavio u Beogradu, Carigradu i Beču, u kojem je završio Trgovačku akademiju, i u kojem se 1905. vjenčao glumicom Zorom Topalović. Nakon toga je neko vrijeme službovao kao bankarski činovnik u Zagrebu i Brčkom.
U Mostar se vraća početkom XX vijeka i postaje jedan od glavnih aktera borbe muslimana za vjersku autonomiju.
Zajedno sa svojim drugovima pjesnicima, Omer-begom Sulejmanpašićem i Avdom Karabegovićem, izdaje knjigu stihova Pobratimstvo 1900. godine. Godine 1902. Srpska dubrovačka štamparija A. Pasarića štampala mu je knjigu pjesama Muslimanskoj mladeži. Godinu dana kasnije 1903. godine, u izdanju Srpske štamparije u Mostaru izašla mu je zbirka pjesama Ašiklije.
Osnivač je kulturnog društva bosanskohercegovačke muslimanske mladeži Gajret. Kasnije je u Sarajevu uređivao istoimeni list. Bio je jedan od pokretača i urednik časopisa Musavat, koji je 1909. godine počeo da izlazi u Mostaru. Godine 1910. pokrenuo je Bosansko-hercegovački glasnik u Sarajevu a 1912. bio je među pokretačima političkog lista Samouprava i bio mu je glavni urednik.
Razboljeva od tuberkoloze i prerano umire 30. marta 1912. godine, u svojoj 33. godini.
Beogradska Politika toga dana piše: „Mlad, pun poleta, u 33. godini života, morao je ostaviti nedovršene i vrlo važne poslove, čovek, u čijim je rukama bio onaj zlatan konac politički, koji bi srpskom narodu stvorio parlamentarnu većinu, a Bosni i Hercegovini lepšu budućnost.“
Osman Đikić je sahranjen u Mostaru, a u periodu između dva svjetska rata na njegovom grobu podugnuto je spomen-turbe po projektu čuvenog Aleksandra Deroka. Turbe, najviše na muslimanskom groblju ispred Karađoz-begove džamije, po još nečemu se izdvaja – ime i prezime na njemu ispisani su ćirilicom.
Dva puta je rušeno: najprije su ga 1941. srušile ustaše, zatim je obnovljeno po završetku Drugog svjetskog rata, da bi ga u ratu 90-ih srušili pripadnici HOS-a (tzv. Hrvatske odbrambene snage). Spomenik je ponovo obnovljen.
Osmana Đikića još nema u čitankama. Zašto – možda će odgovoriti neki od sledećih stihova koje predstavljamo našim čitaocima kao pomen velikom pjesniku.
——————————————————————————
CRNOJ GORI
Crna Goro — krševito st’jenje,
Kršno st’jenje, vrletno kamenje,
Gn’jezdo slavno tića — sokolova,
Stanče ljutih lava i divova!
Na tvom kršu, što se k’ nebu vije,
Luč slobode uv’jek jasno sije,
Ljuta bura petstoljetnog mraka,
Ugasit joj ne bi kadra zraka.
Na tvom kršu, krvlju poškropljenu,
Srpsko cv’jeće nigde ne uvenu,
Srpska slava na kamenu tvome
Vječno sjaše rodu srbinjskome.
Sa tvog krša, sa visokog kama,
Vječno bruje strune na guslama,
S’ tvojih hridi pjesma slobodarka
Veselo se diže put oblaka.
Zdravo da si gn’jezdo sokolovo,
Crna Goro, sunce Srbinovo,
Zdravo tvoji nepristupni klanci,
Što ih sivi skrivaju oblaci!
Zdravo da si hrabri Crnogorče,
Srpska diko, nesvladljivi borče,
Štitioče srpskoga imena,
Sjajna zv’jezdo srpskoga plemena!
Zdravo roda uzdanico svoga,
Ljuti zmaju krila ognjenoga,
Div-junače, srpska slavo stara,
Hrabri sinče, hrabra Gospodara!
—————————————————————-
Himna Srba Muslimana
Haj, nek jekne pjesma laka,
Čedo našeg srca, žarka,
Nek napuni sv’jet!
Mis’o naša sveta čista,
Kô proljetno sunce blista,
Kô aprilski cv’jet.
Nek odjekne, nek se ori,
Naša nam je duša zbori,
Pojmo složio oj!
Sveta vjera nam ne krati
Imenom se svojim zvati,
Ljubit’ narod svoj!
Pojmo pjesmu, braćo mila,
Pravda j’ uvjek pobjedila,
Pravdu voli Bog.
U pomoć će Allah biti,
Svetu svoju milost sliti
Vrhu pravednog.
Pojmo pjesmu, nek se vije,
Neka bratsku ljubav sije
Kroz naš zavičaj!
Srpska vila eno hiti,
Da nam lovor-vjence kiti,
Pojmo složno haj!
G. Ćetković
