Sagovornik u nedeljnom intervjuu portala “Borba” je o. Gojko Perović, arhijerejski protoprezviter podgoričko kolašinski Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve, koji je ponudio i pružio veoma sadržajne i poučne odgovore na nekoliko tema za koje smo ga pitali i konsultovali. A s obzirom na to da je u toku vaskršnji post, tom temom smo otvorili intervju.
O postu: sadržaj, izazovi, smisao?
Puni smisao, potpuna ostvarenost i apsolutna ravnoteža sila ljudskog života postiže se onda kada je čovjek svjestan svoje ograničenosti i smrtnosti, a opet kada živi beskraj svojih potencijala u svojoj vezi, u konekciji (da upotrebim izraz razumljiviji mlađima) sa Bogom. Gužva i vreva svakodnevice, tromost onog zemaljskog u nama udaljava nas od ove svijesti i od te vezanosti, pa gubimo orijentaciju na našem prirodnom putu ka budućem, vječnom životu. Tako dezorjentisani bivamo ili previše oholi i osioni, ili previše tužni i uplašeni. Uglavnom, ne ličimo na ljude, onakve kakvim nas je Bog zamislio, i kakvim nas Bog hoće. Samim tim, ne funkcionišemo kako treba, ne postižemo i ne rađamo ono što bismo mogli. Truju nas strah, sumnja, nepovjerenje…. Ličimo na avion ispod vode, ili na lađu koja pokušava da poleti, na najmoderniji računar sa lošom baterijom… Zbog svega toga, potrebna nam je potpuna rekonstrukcija sistema, godišnje veliko spremanje … kakvo postoji u svemu oko nas što znamo i vidimo. Priroda se obnavlja, nebeska tijela se vraćaju na početke svojih putanja, veliki državni i vještački sistemi se renoviraju i usavršavaju, sva živa bića mijenjaju kožu, krzno, perje…
Eto samo mi tu svoju obnovu svodimo na krečenje zidova, odlazak u trgovinu, godišnji odmor, ljekarski pregled tjelesnih funkcija, zamjenu guma ili servis na automobilu. O duši gotovo i da ne brinemo. Post u Crkvi jeste poziv i prilika da unutar svoga bića izvršimo ”veliko spremanje” ili podešavanje na one Bogom date parametre. To što postižemo tokom posta, nivo našeg velikoposnog djelovanja, nije ograničeno samo na period od danas do Vaskrsa nego nas takav duhovni zamah drži i nosi i dalje u sve dane našega života.
O Vaskrsu, smisao i blagodat praznika?
”Vaskrsenja ne biva bez smrti”, kaže Njegoš. Taj stih ima više nivoa značenja i smisla, ali jedan je sigurno i ovaj: da bismo osjetili puni smisao praznika Hristovog Vaskrsenja, moramo i trebamo utihnuti graju banalnih životnih tema. Moramo se potruditi da umrtvimo sve ono grešno u nama, a svako od nas pojedinačno zna gdje je najtanji i koje su mu najveće slabosti, kako bismo i dušom i srcem i razumom vidjeli tajnu Vječnoga života. Naš trud je jedno, a Božiji dar drugo. U blagodati praznika oni se susreću. Blagodat praznika je poput vodopada Božijih darova, a na nama je da pripremimo posudu naše duše u koju ćemo, ako Bog da, što više zahvatiti te blagodati. Dakle, niti naš trud, post i odricanje mogu sami od sebe donijeti ploda, ako se ne uvežu, ako se ne sretnu sa Božijim darom (”Ako Gospod neće da sačuva grad, uzalud ne spava stražar” – kaže psalmopojac), niti Božiji dar koji nam dolazi kroz praznik može imati blagotvorno dejstvo na nas, ako taj praznik dočekamo pijani, prljavi ili zavaljeni u krevetu.
U tradiciji Crne Gore Vaskrs je u nedavno vrijeme bio sveden na male tragove. Male ali prepoznatljive. Post Velikog Petka je bio ”ostatak ostataka”, kako je to volio da kaže naš blaženopočivši mitropolit Amfilohije, ovog sedmonedjeljnog posta koji danas praktikujemo, a ”šaranje ukrsovih jaja” (Njegoš) je bio ostatak najsvečanijih dana koje tokom godine imamo u Crkvi, upravo na Vaskrs i cijele svijetle sedmice po Vaskrsu. Eto, iz te dvije kapi, iz te dvije oaze u pustinji bezbožne boljševičke kulture i svjetonazora, poteklo je vrelo vaskršnjeg slavlja koje imamo danas i koje nas povezuje sa načinom praznovanja Vaskrsa svuda u hrišćanskom svijetu.
Nedavno je bila godišnjica martovskog pogroma na Kosmetu, tokom kojeg se na udaru velikog nasilja našao naš narod, kao manastiri, crkve, spomenici. Kako na taj događaj gledate danas i kakve je posledice ostavio po region i Evropu?
Pogrom preostalih Srba na Kosmetu koji se zbio u ove dane posta prije 18 godina, možda nije po obimu i posljedicama najveće stradanje pravoslavnog naroda i svetinja tamo, ali jeste stravično zbog činjenice da se sve desilo pod nadzorom međunarodnih vojnih snaga i tobožnjom zaštitom politike zapadnih demokratija koje su Srbiji uskratile suverenitet na njenoj vjekovnoj teritoriji, zarad navodnog ostvarenja reda i mira tamo. A kakav red i kakav mir su postignut – pokazuju i posljedice tog pogroma. 4 000 Srba je protjerano a oskrnavljeno 35 pravoslavnih svetinja, među kojima i svjetski poznata Bogorodica Ljeviška u Prizrenu za koju je islamski putopisac svojeveremno napisao: ”Zenica oka moga je gnijezdo za ljepotu tvoju”. Moramo biti pravedni pa reći da su pripadnici tih međunarodnih snaga tada ranjeni na desetine, i da su oni likvidirali neke od ubica – ali to sve niti je utjeha niti je garant bezbjednosti za preostale Srbe i preostale svetinje. A to što nam je tamo preostalo je ono najveće i najljepše što imamo. O tome kralj Nikola pjeva: ”Onam onamo za brda ona, kazuju da je zeleni gaj, pod njim se dižu Dečani Sveti, molitva u njih prisvaja raj”. Eto, Bog je tako uredio i dopustio, da opstanak i napredak tih svetinja na Kosmetu predstavljaju opstanak i napredak evropskih vrijednosti. Ako Evropa dopusti da one nestanu, onda slobodno možemo reći da više nema ni Evrope sa njenim vrijednostima i principima.
Koji su savremeni izazovi braka i kako komentarišete sve veći broj crkvenih vjenčanja?
Živimo u vremenu koje je valjda najteže za osnivanje porodice i njeno održanje – od postanka čovječanstva. Iako se povećava broj crkvenih vjenčanja, i uopšte više ljudi svoj život vezuje za Crkvu, generalno ambijent u kom rastu budući supružnici afirmiše ljudsku individualnost i udovoljavanje sopstvenim prohtjevima u tolikoj mjeri da ostaje vrlo malo prostora za zajednički poduhvat dvoje ljudi. Jer taj poduhvat podrazumijeva beskrajno trpljenje, snishođenje i razumjevanje slabosti ovog drugog. Do koje mjere? Pa bar do mjere kojom razumijemo i tolerišemo sopstvene slabosti. Znam, znam… nemamo mi tolike i takve slabosti kakve ima ovaj drugi. Ali eto, hajde da zastanemo nad tom učestalom konstatacijom i da se zamislimo nad njom. Moram reći da su savremeni roditelji mladih supružnika, jednako nezreli za svoje uloge i da u velikoj mjeri negativno utiču na zastoj bračnog života svoje djece. To čine svojim ambicijama, razumljivim ali neopravdanim, da uređuju bračni život svoje djece i da u njemu učestvuju. A da bude teže prepoznati, obično je sve obavijeno velom ”brige i požrtvovanja” njegove ili njene majke ”da sve bude bolje” da tobož ”pomognu”. Tu su i te stalne otvorene telefonske veze sa roditeljima, preko kojih ne dolaze recepti za čorbu, nego nerijetko nepotrebna zaprška za čorbu tek započetog, samostalnog života dvoje mladih ljudi.
Kakav je odnos Crkve prema pitanjima i problematici prirodnog priraštaja, rastu i padu nataliteta?
Crkva se ne bavi pitanjem nataliteta radi nekih demografskih slika, prirasta ili pukog razmnožavanja ljudske vrste. Crkva bolje od ikoga zna da je ovaj svijet prolazan i da smo svi tu od danas do sjutra. Zbog toga u Crkvi postoji jak monaški pokret koji se izmjestio iz svijeta, iz bračnih odnosa… i usmjerio ljude ka vječnoj perspekstivi, koja nije bespolna, ali je iznad polova i dioba ovoga svijeta. Međutim, Crkva isto tako blagosilja hrišćanski brak kao okvir ostvarenja ljubavi, hristolike žrtve i međusobnog izgrađivanja. E u takvom braku, gdje je Bog dao zdravlja i sreće, obnavlja se Gospodnji poziv: ”Rađajte se i množite se”. Djeca su plod roditeljske ljubavi, ali i povod da nje bude više i u buduće. Uskraćivanje života nerođenoj djeci, koji je čisti Božiji dar, a nikako predmet ljudskog plana, jeste zbilja veliki grijeh koji negativno utiče na aktere takvog postupanja, u svakom smislu. Druga je stvar gdje iz zdravstvenih razloga ne postoji mogućnost za širenje porodice.
Ovo pitanje je kompleksno, bezbroj faktora učestvuje u ovom zbivanju, ali je suštinski pravac sljedeći: onaj koji sljeduje Božijim zapovjestima istrajavaće u ljubavi i širiće dar života koliko je god to najviše moguće. Problem savremenih roditelja je što su povjerovali u to što im je neko rekao da su djeca, i ova koju su rodili i ona koja tek treba da se rode, navodno – njihova imovina, stvar njihovog raspolaganja. Crkva uči da su život i djeca dar koji Bog ljudima daje na staranje, na privremeno izdržavanje… a to je uređeno tako, putem prirodnih zakona, da se to staranje i održavanje odvija uz silu baš one jevanđelske ljubavi: ”ljubi bližnjeg kao samoga sebe”. Djeca nose naše gene, naš lik, naše osobine, plod su naše ljubavi… i jesu nešto što najviše liči na nas, ali to su opet, zasebni ljudi, Božiji ljudi, i mi smo dužni, ako smo vjerujući, da – koliko je to do nas – takvih ljudi bude što više.
Jezik litija – dvije godine kasnije?
To je jezik jevanđelske ljubavi. Jezik litija nije ništa novo među nama. On je samo tokom litija izašao iz hramova i manastira na ulice, među ljude. Snažno i ubjedljivo a nenametljivo. Bio je to neponovljivi sticaj društvenih okolnosti. Ali i prije toga, i evo dvije godine poslije toga, taj jezik oglašava nekoliko prostih Božijih istina: Bog je veliki, ljudi su mali. U Bogu i sa Bogom – ljudi sve mogu, a bez Njega ”ni preko praga”. Braća smo. Ljudi smo.
Mimo toga, lično doživljavam, da je tokom litija odbranjen civilizacijski domet čovječanstva upisan u Ustavu Crne Gore o odvojenosti države i Crkve. To je sekularno načelo koje ne treba poistovjećivati sa duhom i ideologijom sekularizma. Jer sekularna država drži prirodnu distancu između ovih stvarnosti pa ih čak, u određenoj mjeri, podstiče na kreativnu saradnju. Dok sekularizam nosi neku njemu imanentnu agresiju. Podsjećam da su sve revolucije od Francuske do Oktobarske, bile bestijalno krvave i rušiteljske – kako prema rimokatoličkoj crkvi s kraja 18.vijeka, tako i prema pravoslavnoj s početka 20.vijeka. I totalitarni zanos koji u svom maksimalnom nastrojenju traži da Crkve uopšte nema, ili da bar nije vidljiva među ljudima.
Zato, u onom prvom značenju otkrivanja vječnih Božijih istina, litije su donijele mir, blagoslov i ljubav među ljude. U ovom drugom smislu, kao sekularna a istovremeno anti-sekularistička poruka, litije su uznemirile brojne duhove. Razlepršale anđele, a zabrinule one koji su smatrali da je Crkva antikvitet davno prošlih vremena.
Izvor: Borba
