Veliki sine, diko moja, radosti mladijeh dana, snago, ponose i kreposti starosti moje i slavo roda našega, zar doživjeh da te i takog vidim? Bog ti dao rajsko naselje; vaistinu Božu i smrt ti je lijepa, sve ti pristoji pa i smrt. Žalio bih te i u obraz poljubio, ali to ne mogu, ti si u okruti vladičanskoj, ti si prvosvešteno lice, sve ti prosto bilo.
Ivana Tomova majka Njegoševa bila je sestra čuvenog Laza Prorokovića, a žena Toma Markova brata Petra I Petrovića Njegoša. Mi ćemo ovdje opisati, prema tradiciji, njenu jaku dušu pred odrom mrtvog sina.
Još dok je vladika Petar II Njegoš ležao mrtav na samrtnom odru, kad su pokajnice iz cijele Crne Gore prekrile Cetinjsko polje, došao je na Cetinje vladičin čestiti stogodišnji otac, Tomo Markov sa Njegušima, sa kojima je došla i vladičina majka devedesetogodišnja starica Ivana.
Došav u Biljardu i ušav kod mrtvog sina svoga, vladike Petra II, bili su i jedno i drugo prisebni i hladni, kao da to nije njihov sin, a ova njihova prisebnost izazivala je kod prisutnog naroda još veću tugu, još veću žalost, i plač takvi, kome ravna nije bilo.
Stari Toma ušav i vidjev mrtvog sina Vladiku Rada u zlatnim odeždama i vladičanskoj okruti, sa mitrom na glavi, krstom u ruci, i panagijom na prsima usklikuno je:
Pomaga vi Bog baćo Crnogorci, dao Bog i sveta Trojica, da ova smrt mojega sina, a vašeg i moga gospodara, bude srećna za sve nas i našu vitešku zemlju.
Veliki sine, diko moja, radosti mladijeh dana, snago, ponose i kreposti starosti moje i slavo roda našega, zar doživjeh da te i takog vidim? Bog ti dao rajsko naselje; vaistinu Božu i smrt ti je lijepa, sve ti pristoji pa i smrt. Žalio bih te i u obraz poljubio, ali to ne mogu, ti si u okruti vladičanskoj, ti si prvosvešteno lice, sve ti prosto bilo.
Dok je stari žalio, stojeći kao stari stogodišnji bor, ovladala je bila neka tišina, plač i kalež prestao je. Tomo kao stari vitez, nije suze prolio, niti jeknuo ili jauknuo, već je malo bolje posmatrao, zaista prelijepoga vladiku, uzimajući želju od njega.
Zatijem su Njeguši pristupili i počeli plakati i lelekati nad mrtvijem vladikom.
Između njih je izašla stara vladičina majka Ivana i rekla, ne glasom devedesetogodišnje starice, nego glasom prave Srpkinje, glasom Crnogorke, glasom one koja je mogla roditi najljepšeg čovjeka i najvišega genija, rekla je, malo potresnim, ali odvažnim i čisto zapovijedajućim glasom:
Braćo Njeguši, sokolovi crnogorski, nije to lijepo što činite, nije pravo da plačete i kukate za vladikom. Nije on rođen za plakanje, niti je radio za kukanje. Radio je o dobru, o slavi, o veličini imena našega i Srpskoga i za njim ne treba plakati no ga slaviti i gledati da idete njegovijem stopama i da radite ono i onako kako je on vazda preporučivao i narod učio. Prestanite sa plačem, plač ne mogu slušati! Slava i hvala neka je Bogu i svetoj Trojici, koja me je darivala darom mimo sve žene; ja sam bila i sada sam najsrećnija majka kad mi je Bog darivao tebe, moj vazda prelijepi sine. Ja sam najsrećnija majka, kad sam voljom Božijom rodila, odgoijla i spremila tebe, koji si bio najljepši među najljepšima, ne samo tijelom nego i dušom. Ti si se odužio svakome tvome, odužio si se Bogu i narodu. Ja vaistinu Božu nikad za tobom plakati neću, kad bih to učinila, ne bih bila tvoja prava majka. Treba da plaču i da kukaju one majke koje rađaju, nose i čuvaju izrode, izdajnike i pogani ljudske, a ja ne. Prosta ti bila materinska rana. Prsoto ti bilo srpsko mlijeko. Slava neka je Bogu koji mi te dao i koji te tako lijepa uzeo, barem će i on imati šta od tebe da vidi.
Bosanska vila, br. 16‒17, str. 250‒251, god. 1910. Priredio Tomo P. Orahovac
