Od svih životinja koje se hrane tuđim porazima, jedino politička hijena ima sposobnost da, čim poraza nestane, počne da se hrani tuđom pobjedom. Upravo tu rijetku sposobnost demonstrirao je Dragan Bursać, koji je, nakon što je mjesecima studentski pokret u Srbiji zasipao optužbama za nacionalizam, njegovu pobjedu svečano pozdravio čestitkom naslovljenom „Slobodna Srbija“, očigledno računajući da će se u opštem slavlju zaboraviti ko je donedavno navijao za čiju propast. Riječ je, inače, o banjalučkom novinaru, profesoru filozofije, nekadašnjem kolumnisti Al Džazire Balkans, današnjem saradniku Radija Sarajevo, crnogorskog CdM-a i portala televizije Hajat, medija politički bliskog bošnjačkoj SDA, pa čak i dobitniku Evropske novinarske nagrade.
Dakle, čovjek kojem se ne može prigovoriti da nije imao priliku naučiti razliku između kritike jedne politike i moralne diskvalifikacije čitavog naroda. Imao je. Izabrao je profitabilniji zanat, u kojem se novinarska etika tretira kao nepoželjan trošak poslovanja, pri čemu je najvažnije da se agendaška roba redovno isporučuje, naručilac ne propituje, a uredno fakturiše moralna superiornost.
U decembru 2025, u tekstu „Kako su novopazarski studenti od heroja postali ‘balije’ za Srbiju“, Bursać je od anonimnih uvreda sa društvenih mreža sastavio optužnicu protiv većinske Srbije, a studentskim saborcima Novog Pazara pripisao nacionalističko ponižavanje njihovih bošnjačkih kolega. Njegova završna lekcija mladim Bošnjacima glasi: „kad su vam kolege krenule u proteste sa loknastim Isusom“, trebalo je da znaju da će „sutra (p)ostati ‘balije’“. Dokazni postupak? Nekoliko ogavnih komentara, bez utvrđivanja ko ih je napisao i kakvu su vezu imali sa studentskim pokretom. To, dakako, nije smetalo ovom društvenom patologu da postavi dehumanizujuću dijagnozu kompletnoj Srbiji. A u julu 2026. saopštio je da su desna zastranjivanja „postala ideološka potka tog pokreta“. Izbori su, međutim, pokazali nešto drugo: Studentska lista pobijedila je i u Novom Pazaru, gradu koji je Bursać proglašavao napuštenim i prezrenim od ostatka Srbije.
Ni autorova crnogorska karijera nije prošla bez sličnih pouka. Bursać je godinama pisao za Antenu M i CdM, pretvarajući odbranu crnogorske državnosti u prečesto odvratnu i nedostojnu raspravu o srpskom identitetu. U kolumni „U potrazi za ugroženim Srbima u Crnoj Gori!“ iz jula 2021. napisao je da „nema bilo čega što je prismrdilo srpstvu, a da nije zapišano“, da bi potom govorio i o „biološkom otpadu“ koji navodno ulazi u Crnu Goru. Čitalac bi mogao pomisliti da je kritika srpskih nacionalističkih i šovinističkih grafita moguća i bez toga da se pripadnost srpskom narodu stilski provlači kroz smrad i urin. Ali to bi, razumije se, bilo odviše skromno za novinarsku avangardu koja se zaklinje u antifašizam.
I danas, 26. oktobra, isti autor, zgrožen čestitkom Milorada Dodika studentima koje je do juče vrijeđao, postavlja pitanje s kakvim se to obrazom politički nasilnik usuđuje priključiti slavlju svojih žrtava. Pitanje izvrsno, gotovo filozofsko, utoliko neobičnije što bi odgovor mogao pronaći u najbližem ogledalu, pod uslovom da ga još uvijek koristi. Bursać, istina, nije upotrebljavao Dodikov rječnik. Kao neznatno obrazovaniji pripadnik iste protivstudentske kamarile, preferirao je rafiniraniju municiju. Umjesto sirovih uvreda, studentima je, poput kakvog austrougarskog kotarskog frenologa, naoružanog šestarom za mjerenje lobanja i najnovijim priručnikom evropskih vrijednosti, izdavao uvjerenja o civilizacijskoj zaostalosti. A sada, kada su pobijedili uprkos i jednima i drugima, pokušava se prokrijumčariti među oslobodioce, s dostojanstvom čovjeka koji je do juče potkazivao učesnike NOB-a vlastima NDH, a danas se gura u redu za prvoboračku spomenicu.
Utoliko je predivna istorijska ironija studentskog uspjeha još veća.
Jer studenti nisu samo porazili Vučićevu izbornu mašineriju. Ostvarili su jednu od najvećih emancipacija u novijoj istoriji Srbije: srpsko-bošnjačko jedinstvo koje se nije proizvodilo na seminarima profesionalnih endžio pomiritelja niti u akademskom ispuštanju gasova Bursaćevih sarajevskih mentora, nego u zajedničkoj borbi, riziku i žrtvi.
Upravo zato, prije nego što se podijele spomenice zaslužnim oslobodiocima, valja popisati i one koji su pobuni pružali pomoć kakvu je neprijatelj samo poželjeti mogao. Bursaćeva publicistika nije samo godinama politički koristila Milu Đukanoviću i cijeloj kohorti bošnjačkih političkih praznoslova u Sarajevu, nego je, po učinku ako ne i po namjeri, izvanredno opsluživala i Vučića i Dodika. U Crnoj Gori tako što je kritiku njihove politike kompromitovala antisrpskim šovinizmom, isporučujući im propagandni materijal kakav ni njihovi najrevnosniji agitatori ne bi bolje sastavili. U Srbiji tako što je studentski pokret zasipala municijom drugačijeg kalibra, ali podjednako upotrebljivom za istu vlast.
Ne tvrdim, dakako, da su mu pomenuti bili poslodavci, jer za takav konačni učinak nije bio potreban nikakav ugovor: u toj specifičnoj simbiozi, vlast i njena tobožnja opozicija funkcionišu kao dva organa istog organizma, od kojih jedan proizvodi bolest, a drugi, pod izgovorom liječenja, brižljivo sprečava ozdravljenje.
Međutim, s obzirom da je fenomen bursaćevštine već dokumentovan kao jedan od najizraženijih oblika društvene patologije, svaki budući pokušaj njegovog predstavljanja kao relevantnog novinarstva biće samo novi eksponat u već prepunom muzeju vlastite kompromitacije. Jer, teško je zamisliti raskošniji profesionalni bankrot od čovjeka koji je od vlastitih brljotina podigao sebi spomenik, a još uvijek histerično traži honorar kako bi ga iznova i iznova svečano otkrivao.
