Piše: Milovan Urvan
Ima razloga za slavlje u Srbiji! Kad jedna politička hobotnica počne da se povlači u sopstvenu prošlost, čovjeku dođe da otvori prozore, provjetri sobu i povjeruje da je vazduh opet zajedničko dobro. Posebno ako je ta hobotnica godinama svoje pipke protezala kroz institucije, medije, javna preduzeća i sve one sitne životne prostore u kojima se građanin uči da je ćutanje najsigurniji oblik postojanja.
Ali, polako sa slavljem. Političke hobotnice ne nestaju preko noći. One imaju tu grdnu osobinu da, čak i kad im odsiječete glavu, neki pipci nastave da se pomjeraju. Navika je čudo. Naročito navika na vlast, privilegije i državu koja se doživljava kao privatna svojina.
Zato je izborna pobjeda, ma koliko bila značajna, samo privremena pobjeda. Ona mijenja raspored snaga, ali ne mora da promijeni prirodu politike. Moguće je promijeniti ljude, a zadržati njihove metode. Moguće je srušiti stare idole i već sljedećeg jutra početi da pravimo nove. Moguće je boriti se protiv kulta ličnosti, a onda, gotovo neprimjetno, stvoriti kult sopstvene moralne ispravnosti.
Istorija političkih razočaranja upravo je istorija takvih preobražaja.
Studentski pokret i studentska lista zato se nalaze pred težim zadatkom od osvajanja izborne pobjede. Treba da promijene fabrička podešavanja političkog života. A to nije isto što i promijeniti korisnika koji sjedi za istim stolom, pritiska iste tastere i vjeruje da mu vlast pripada zato što je do nje konačno došao.
Fabrička podešavanja znače da institucije ponovo postanu institucije, a ne produžene ruke partijskih štabova. Da javna funkcija prestane da bude nagrada za lojalnost. Da se zna ko odlučuje, u čije ime odlučuje i kome za to odgovara. Da javni novac prestane da se ponaša kao novac bez vlasnika, koji se, nekim čudom, uvijek nađe u pravim džepovima.
To su promjene koje se ne mogu obaviti jednim izbornim danom, jednim govorom ili jednom svečanom fotografijom.
A najveće iskušenje za Studentsku listu neće biti samo otpor starog sistema. Biće to iskušenje da povjeruje kako je sama činjenica borbe protiv starog sistema dovoljna garancija njene buduće ispravnosti. Nije. Dobra namjera nije institucija, moralna prednost nije program, a protestna energija nije zamjena za političku odgovornost.
Studenti su mogli da postanu simbol otpora upravo zato što su doveli u pitanje ustaljena pravila igre, ali ako se ta pravila ne promijene, ako se samo zamijene igrači, onda će i njihova pobjeda imati rok trajanja. Biće to još jedna epizoda u beskrajnoj seriji u kojoj narod mijenja vlast, a vlast ne mijenja sebe.
Naravno, nije dovoljno ni očekivati da Studentska lista sama, kao neka politička perionica, opere sve što su decenije ostavile za sobom. Društvo koje je pristajalo na klijentelizam, partijsko zapošljavanje i kulturu poslušnosti ne može se preko noći proglasiti nevinim samo zato što je promijenilo politički kurs. Promjena vlasti mora biti praćena promjenom građanskih navika, kriterijuma i očekivanja.
Jer demokratija nije samo pravo da se vlast smijeni. Ona je i obaveza da se vlast neprestano kontroliše, čak i onda kada nam je simpatična. Naročito tada.
Zato Srbija danas, ako je izborni rezultat zaista otvorio prostor za promjene, ima razloga za nadu. Ali nada nije dozvola za novo povjerenje bez provjere. Nije ni bijanko ček za one koji tek treba da pokažu šta znaju i šta namjeravaju da urade.
Hobotnica možda odlazi. Njeni pipci će se još dugo osjećati. A najvažnije je da se ne pojavi nova, sa drugačijim bojama, ljepšim parolama i istim starim apetitom.
Zato treba slaviti, ali ne predugo. Treba se radovati, ali ne odricati se kritičkog mišljenja. Treba podržati promjenu, ali ne dozvoliti da podrška postane poslušnost.
Jer izborna pobjeda je trenutak. Politička kultura je proces. A sloboda počinje onda kada više nikome ne moramo da vjerujemo na riječ.
