Piše: Ivica Đikić
Hrvatska koristi svoje članstvo u Uniji da bi od Crne Gore ultimativno zahtijevala ono od čega je sama više-manje odustala i kad je riječ o ratnim zločinima nad državljanima Crne Gore, i kad je općenito riječ o istraživanju i procesuiranju ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane.
Hrvatska je objavila osam uvjeta koje bi Crna Gora trebala ispuniti ako želi uspješno okončati pregovore o pristupanju Europskoj uniji, što hoće reći da premijer Andrej Plenković nije odolio da Crnoj Gori priušti ono što je Slovenija bila priuštila Hrvatskoj, s tim da se Hrvatska sad nije zadržala samo na rješavanju sporenja oko granice. Dobro, dio hrvatskih zahtjeva simboličke je naravi, nije ih teško ostvariti i bit će ostvareni: radi se o legalizaciji spomen-ploče u Morinju kod Kotora, na mjestu gdje je nekoliko mjeseci tokom 1991. i 1992. bio logor za hrvatske vojnike i civile s dubrovačkog područja te o promjeni imena bazena u Kotoru nazvanog po proslavljenom vaterpolistu Zoranu Gopčeviću, stražaru u logoru Morinj, a tome se može pridružiti i odšteta od ukupno 17 milijuna eura za oko 300 hrvatskih građana koji su u ratu bili zatočeni u Crnoj Gori. Slijedi zatim zahtjev o povratu školskog broda “Jadran”, koji je pripadao JNA, pa rješavanje pitanja imovinskih prava pedesetak hrvatskih obitelji na području Tivta i Boke kotorske. Zagreb traži i punu suradnju u otkrivanju sudbine četrnaest hrvatskih državljana za koje se vjeruje da su nestali u ratu na teritoriju Crne Gore. Na kraju, tu je i uvjet zbog kojeg pišemo ovaj članak, naime, da se procesuiraju crnogorski državljani odgovorni za ratne zločine nad Hrvatima, i to tako da se obuhvate i oni koji su zapovjedno odgovorni, u skladu s teorijom i praksom Haškog tribunala.
DORH već dugo ne izvještava dokle su stigle predistražne ili izvidne radnje o zločinu nad četrnaest zarobljenika, pretežno rezervista JNA s područja Nikšića i Šavnika, u vojnom zatvoru u splitskoj Ratnoj luci Lora u proljeće 1992. Istraživanje tog slučaja (“Lora 3”) traje od 2007.
Hrvatska koristi svoje članstvo u Europskoj uniji da bi od Crne Gore ultimativno zahtijevala ono od čega je sama Hrvatska više-manje odustala i kad je riječ o ratnim zločinima nad državljanima Crne Gore, i kad je općenito riječ o istraživanju i procesuiranju ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane. Hrvatska je shvatila oslobađajuću presudu Haškog suda u slučaju Ante Gotovine i Mladena Markača 2012. godine kao međunarodni certifikat o čistoći Domovinskog rata, uključujući i operaciju “Oluja”. Nakon ulaska u EU 1. srpnja 2013., Hrvatska se naprosto prestala baviti ratnim zločinima svojih vojnika i policajaca, jer je nestao mehanizam učinkovitog vanjskog pritiska. To znači da ostaju nekažnjena ubojstva više stotina civila srpske nacionalnosti u danima i tjednima poslije “Oluje”, kao i brojni drugi dokumentirani zločini Hrvata u ratovima u Hrvatskoj i BiH. U Hrvatskoj se Hrvatima sudilo zbog ratnih zločina samo kad se zaista moralo i koliko se moralo, uz neizbježne pravosudne ekshibicije koje su u pravilu nastojale olakšati položaj optuženika.
Kad je riječ konkretno o Crnoj Gori, hrvatsko Državno odvjetništvo već dugo ne izvještava dokle su stigle predistražne ili izvidne radnje o zločinu nad četrnaest zarobljenika, pretežno rezervista JNA s područja Nikšića i Šavnika, u vojnom zatvoru u splitskoj Ratnoj luci Lora u proljeće 1992. godine. Tijela njih trinaestorice pronađena su i identificirana, dok se jedan i dalje vodi kao nestali. DORH-ovo istraživanje tog slučaja (“Lora 3”) traje od 2007., a u veljači 2025., na DORH-ovu molbu, svjedočio je preko video-veze Veselin Bojović iz Žabljaka koji je kao devetnaestogodišnjak jedva preživio četveromjesečnu torturu u Lori. Otad, međutim, nema nikakvih vijesti o tome što poduzima institucija koju vodi Ivan Turudić. Optužnice nema ni 19 godina poslije otvaranja spisa, 34 godine poslije zločina. Zar je doista toliko komplicirano ustanoviti tko je kriv za stradanje ratnih zarobljenika iz Crne Gore, pogotovo kad se zna u čijoj je nadležnosti bio logor i kad se zna da su pravomoćnim osudama završena već dva procesa vezana za zločine u Lori, dakle, radi se o tematici koja je dobro poznata državnim tužiteljima? Dokumenta iz Zagreba i Akcija za ljudska prava iz Podgorice ovih su dana, inače, saopćile da postoje dvije nove svjedokinje u slučaju “nikšićko-šavničke grupe” i pozvali su DORH da ih hitno sasluša.
U Lori nema spomen-ploče posvećene žrtvama tog mučilišta i gubilišta, nema nikakvog traga da su se na tom mjestu hrvatski vojni policajci i pripadnici vojne sigurnosne službe mjesecima iživljavali na ratnim zarobljenicima i lokalnim Srbima. U Lori ima spomenik 72. bojni Vojne policije HV-a, formaciji koja je držala tu manufakturu užasa. Već to dovoljno govori o nepostojećoj vjerodostojnosti Hrvatske kad je riječ o uvjetovanju priključenja Uniji procesuiranjem “svojih” ratnih zločina. Zašto lista zahtjeva nije mogla imati sedam stavki, umjesto osam? Misli li Plenković da treba goniti samo zločince koji su bili na agresorskoj strani, a da zločine napadnutih valja previdjeti? Kako bi se takvo razmišljanje uklopilo u opjevane europske vrijednosti, na koje se Plenković poziva kad spušta rampu Crnoj Gori, i u koncept vladavine prava? Ili se radi o cinizmu za unutrašnjopolitičku upotrebu, pokazivanju mišića na slabijima, jer se to može, i uobičajenom licemjerju, osnovnom sastojku Plenkovićeva shvaćanja politike kao djelatnosti u kojoj je zabranjena svaka natruha autorefleksije i svaka naznaka sraza s vlastitim grijesima?
Izvor: Portal Novosti
