Piše: Vuk Bačanović
Jedna scena iz serije „Koža“ Nikole Pejakovića vratila me je u ratno Sarajevo mog djetinjstva, u grad u kojem sam prerano spoznao grozni koloplet načina na koje čovjek može postradati od od drugog čovjeka, među strahove, lica i uspomene koje sam godinama nosio u sebi, vjerujući da sam s njima odavno naučio živjeti. Ali ta scena nije samo uzburkala bol koji je vrijeme položilo negdje na dno pamćenja. Naprotiv, u njoj je bilo nečeg duboko, biblijski oslobađajućeg.
Slobodan Milošević, Bobo, koga igra sam Pejaković, sjedi nasuprot Zukliću, čovjeku koji mu je tokom rata u Sarajevu ubio roditelje. Zuklića igra Admir Glamočak, čiji glas podrhtava od očaja i kajanja, kao da se u svakoj izgovorenoj riječi ponovo lomi pod teretom zločina s kojim godinama ne uspijeva ni živjeti ni umrijeti. Između njih su godine šutnje i dvoje mrtvih ljudi. I nešto što je teže od svega što se može izgovoriti, a što obojica, svaki na svoj način, nose otkako su se njihovi životi nepovratno ukrstili.
Zuklić priča kako je granata Vojske Republike Srpske pala pred njihovu zgradu, na igralište, među djecu koja su se igrala, koristeći jedan od rijetkih trenutaka u kojima im je rat dopustio da budu djeca, i ubila, među ostalima, i njegovu kćer. Opisuje raskomadana tijela, roditelje koji očajnički dozivaju svoju djecu i trenutak kada mu se od bola pomračio um. Otišao je po nož, popeo se u komšijski stan i izbo Bobine roditelje. Najprije oca, zatim majku. Dvoje ljudi koji mu ništa nisu skrivili, ali su umu čovjeka koji je upravo držao mrtvo dijete u rukama predstavljali imaginarne Srbe koji moraju biti kažnjeni. Nisu stigli ni riječ da izgovore. A onda, poslije tolikih godina, sjedeći pred njihovim sinom, nakon što je opisao kako mu je žena umrla od žalosti i kako je ostao sam na svijetu kaže: „Ja sve ove godine samo tebe čekam.“ U toj rečenici sabrano je sve što je ostalo od njegovog života: krivica koja ne prolazi, vrijeme koje je ne liječi i iščekivanje čovjeka koji ima svaki razlog da ga ubije.
Vuk Bačanović: Akademik Backović i istorija kao ostavinski postupak
I tu Pejaković i Glamočak, izvanrednom snagom svog glumačkog talenta, postižu nešto što umjetnosti vrlo rijetko polazi za rukom: da se sva strahota počinjenog zločina sačuva u svojoj istini, a da se s duše onoga ko ga je počinio ipak počne skidati teret krivice. Jer mrtve ništa ne može vratiti, ali Zuklićeva ispovijest vraća u život nešto što se činilo jednako nepovratno izgubljenim: unesrećeno ljudsko biće u ubici. Jer Bobo pred sobom više ne vidi samo čovjeka koji mu je ubio roditelje, nego i čovjeka koji je već godinama osuđen da živi s onim što je učinio. I odlučuje da mu oprosti. Odbija da njihova smrt postane razlog za još jednu. Ništa od onoga što se dogodilo ne može se ispraviti, ali se veće zlo još uvijek može zaustaviti. Pomislio sam tada da je Pejaković napisao jednu od najhrišćanskijih scena naše kinematografije. Ne samo zbog toga što se u njoj Jevanđelje prosto propovijeda, već zbog toga što se događa.
A onda gledam Kolju Pejakovića u emisiji „Dok anđeli spavaju“. Objašnjava kako je podršku Aleksandru Vučiću nekada potpisao desnom rukom, a sada bi objema. Potom prepričava raspravu s političkim neistomišljenikom, kojem zamjera što se našao u istoj koloni s onima koji bi, navodno, od crkava pravili disko-klubove, odvajali Vojvodinu, pljuvali vladiku Nikolaja i dopuštali da srpska tijela plutaju Savom. Čovjek koji je u svom djelu uspio razumjeti ubicu sopstvenih roditelja sada političkog protivnika svodi na saučesnika u svim zamislivim zločinima protiv Boga i naroda. Umjetnik koji je proniknuo u najstrašnije dubine ljudske nesreće odjednom progovara jezikom partijskog propagandiste, kojem je za razumijevanje tuđih uvjerenja dovoljna optužnica sastavljena prije saslušanja.
Iza priče o pretvaranju crkava u noćne klubove stoji izjava novosadskog profesora Dinka Gruhonjića, koji je svojevremeno govorio o skvotiranju hramova i njihovom pretvaranju u pabove. Ali kakve to veze ima sa studentima koji su ustali protiv nepravde poslije pogibije šesnaest ljudi pod novosadskom nadstrešnicom? Gruhonjić nije njihov vođa, nije ovlašćen da govori u njihovo ime, niti postoji dokaz da je studentski pokret prihvatio njegovu ideju o prenamjeni hramova. Naprotiv, studenti su se izričito ogradili od pokušaja da bilo ko mimo plenuma nastupa kao njihov predstavnik. Ali Kolji je dovoljno da neko s nekim dijeli protivljenje Vučiću pa da mu pripiše i sva ostala uvjerenja. Tako se pobuna protiv korupcije, nasilja i institucionalnog beščašća pretvara u navodnu zavjeru protiv pravoslavlja. To je čisto propagandno podmetanje, utoliko mučnije što dolazi od čovjeka koji je u umjetnosti pokazao koliko razumijevanja zahtijeva sud o drugom ljudskom biću.
Posebnu draž svekolike površnosti ovom ideološkom rasuđivanju daje Boris Dežulović, koji je s drugog kraja političkog vidokruga u pravoslavnim krstovima na studentskim protestima prepoznao pouzdan znak nacionalističkog nazadovanja. Tako su studenti dospjeli pred dva suda: za Pejakovića su sumnjivi jer bi, navodno, od crkava pravili diskoteke, a za Dežulovića jer te iste crkve poštuju. Jedan bi ih branio od njihovog nepostojećeg bezbožništva, drugi oslobađao od njihove stvarne pobožnosti. Između ta dva revnosna ispitivača ideološke ispravnosti stasava generacija koja je uspjela da približi šajkaču i hidžab, Studenicu i Novi Pazar, pravoslavnu molitvu i solidarnost s komšijom muslimanom. I, što je za obojicu izgleda najnepodnošljivije, da sve to učini bez njihovog blagoslova, dokazavši da ljudsko biće može biti slobodno i prije nego što mu višedecenijski neprikosnoveni istinolozi dodijele dozvolu da to postane.
Zato me Koljine izjave ne ljute koliko rastužuju. Ne mogu povjerovati da čovjek koji je napisao Bobinu i Zuklićevu ispovijest ne zna koliko su opasna takva razvrstavanja. U njegovoj umjetnosti čovjek je beskonačno složeno biće. U političkom govoru postaje naljepnica. U „Koži“ ubica dobija pravo da ispriča svoju nesreću. U televizijskoj raspravi protivniku se, praktično, oduzima pravo da bude išta osim aktera unaprijed određene presude.
Ali vrijeme, na sreću, ima više milosti prema umjetnicima nego što oni ponekad imaju dostojanstva pred vlastodršcima. Tako je Abdulah Sidran mogao do mile volje prepričavati junačke podvige Alije i Bakira Izetbegovića, koji u „stojadinu“ neustrašivo prkose snajperima u sarajevskom naselju Dobrinja, pri čemu su se u kasnijim svjedočenjima mijenjali i broj automobila i raspored putnika, kao da je smiješna politička legenda, za razliku od istorijskog događaja, imala pravo na dopunska snimanja. Pa ipak, Sidrana ćemo pamtiti po „Sjećaš li se Doli Bel“ i njegovoj poeziji i prozi, a ne po prepričanim čudesnim znamenjima dinastije Izetbegović ili njegovim neukusnim objavama na društvenim mrežama. Jer ono što umjetnik stvori za ljude nadživljava i njega i gospodare kojima je povremeno nalazio razloga da nedostojno služi.
Takvu „milost“ vremena priželjkujem i Pejakoviću. Da generacije koje dolaze u Srbiji i Bosni i Hercegovini odrastaju uz „Meso“, „Kosti“ i „Kožu“, uz njegovu muziku, a ne uz sramne panegirike „predsjedniku svih Srba“. Da ga pamte po liku čovjeka koji je smogao snage da shvati tragiku ubice svojih roditelja i oprosti mu, a ne po umjetniku koji svojim političkim protivnicima ne samo da nije umio oprostiti to što drugačije misle, već ih je svjesno oklevetao.
Jer nije najtužnije kada veliki umjetnik izgovori nešto nedostojno sopstvenog djela. Tužnije je kada u tom djelu već postoji sva mudrost koja mu nedostaje u životu, a on je ne prepoznaje, ili zbog nekog razloga ne želi prepoznati. Kada svojim junacima podari mjeru čojstvenosti do koje sam više ne uspijeva da se uzdigne.
Zato bih volio da Kolja, prije nego što se prepusti „milosti“ nastupajuće vječnosti još jednom pogleda susret Bobe i Zuklića. Ne kako bi se divio onome što je napisao, nego da sasluša ono što je, možda i ne sluteći, sam sebi poručio. Da ponovo vidi čovjeka koji je pred ubicom svojih roditelja pronašao ono što je njemu, kada su u pitanju ljudi koji samo traže pravdu, tako teško pronaći: razumijevanje i solidarnost sa ugnjetavanima.
I da najzad dopusti da njegovo najbolje djelo nečemu nauči i svoga tvorca.
Izvor: Portal Zeta
