Piše: Milorad Durutović
Vrijeme ponekad promijeni značenje teksta a da ne pomjeri s mjesta niti jedno jedino slovo. Jasnije rečeno, nečija kasnija biografija ili istorijski epilog učine da ono što smo nekada čitali kao uvjerljivu misao pred nama najednom iskrsne kao farsa, sumnja i povod za preispitivanje sopstvene (čitalačke) naivnosti. Kako to?
U Nikšićkim novinama od 12. januara 1995. godine nalazi se prikaz Aleksandra Jerkova posvećen knjizi Svetozara Marovića Vrijeme iskušenja. Naslov tog teksta — „Promišljenost kao politička čvrstina” — danas zvuči nekako podsmješljivo, kao da su se u njemu, sasvim nesvjesno, sastali jedan propali politički ideal i pitanje koje je kasnije postalo neizbježno. U Marovićevim esejima ugledni profesor i kritičar prepoznaje intelektualnu širinu i sposobnost da se politika sagleda izvan dnevnog blata. Međutim, tri decenije kasnije, Svetozarova „sudbina“ tom prikazu daje nov, karikaturalan kontekst, te se nekadašnja pohvala mudrosti danas čita pod teretom surove realnosti o moći, pohlepi i takozvanoj pravdi.
Kritičar 1995. godine, naravno, nije morao niti mogao biti prorok. No ipak, ovaj susret teksta i biografije primorava nas da se zapitamo: kakvu to utjehu tražimo kada u političaru pronalazimo „intelektualca” i zašto filozofskom ugledu tako lako pripisujemo moralni imunitet?
Poznavanje velikih ideja nikada nikoga nije spasilo od niskih iskušenja — pa zar nas književnost tome ne uči ubjedljivije od svih drugih disciplina? Spretno vladanje jezikom istorije i metafizike često jeste najprivlačnija kozmetika vlasti; trenutak u kom politika od kulture pozajmljuje malo sjaja da prikrije sopstvenu plitkost. (Danas smo, doduše, sišli stepen niže: politika više i ne pozajmljuje od kulture, već sa estrade, nudeći prostakluk kao vrhovnu dobrodjetelj).
Slučaj Marović: Od 400 miliona evra do političkog dogovora o neizručenju
S druge strane, jednako bi bilo pogrešno zapasti u suprotnu krajnost: da zbog kasnijeg sloma jedne političke karijere retroaktivno proglasimo bezvrijednim sve što je autor ikada napisao. Time bismo misao podredili istoj onoj surovoj, kaznenoj logici kojom politika inače sudi — da vrijednost riječi u potpunosti zavisi od pozicije onoga ko je potpisuje. (Nagledali smo se uostalom kojekakvih „retroakcija“ u crnogorskoj politici.)
Knjiga, na sreću ili na žalost, nije isto što i njen autor. Ona može sadržati istinitu misao koju njen tvorac jednostavno nije bio kadar da odživi, taman da odrobija. Svetozarov životopis, dakle, tu misao ne poništava, ali mijenja naše čitanje, otkrivajući ponor između onoga što se misli i onoga što se djela. Tako vrijeme postaje kritičar: čuva tekstove, ali mijenja naš pogled na njih i na one koji su ih pisali. Valjalo bi zato iznova čitati i Marovićevu knjigu i Jerkovljev prikaz, ali sa sviješću da književnost nije sudnica, kao što ni kritičar nije sudija ljudske duše ili savjesti. Stoga, u čeonom sudaru knjige i biografije samo čitalac može proći bez potresa mozga, ali i to pod pretpostavkom da nije lakovjeran, da ga ne može olako zavarati intelektualno-politička elokvencija. Odgovornost se kad-tad rađa, makar iz pepela.
Na koncu, ostaje nam tek ona poznata tvrdnja dragog profesora Jerkova — da je naša književnost bolja od nas. Doduše, imajući u vidu kakvi smo, to i nije neki naročit kompliment za (našu) književnost.
Izvor: RTNK
