Naš dobri Aleksandar Saša Zeković je ispred Nikšićkog pozorišta, sa grupicom samozvanih „komita“, prodemonstrirao kulturno-ideološku netrpeljivost prema velikom pjesniku i njegovim mnogobrojnim obožavaocima u Nikšiću.
Saša prosto ne može, nema snage duha, širine političke i ideološke tolerancije da izađe, snažno iskoči iz trogloditske matrice koju je definisao i uokvirio šovinistički ideološki klan okupljen oko palog Monstruma.
Isti je slučaj i sa Ljušom Filipovićem koji pravi „spiskove onih koji su nepoželjni za ulazak u Crnu Goru“, što je svedočanstvo ultraradikalizma koji je u domenu fantazije i nemoći.
Sumnje nema da u vremenima slobodnog pada Monstruma, kojeg niko ne spriječi, čak ni manjinska Vlada, Saša i Ljuša svojim postupcima i malobrojnim pristalicama pokazuju žal za vremenima političkog vampirizma bivšeg režima praćenog bezočnim razaranjem svih ekonomskih potencijala Crne Gore.
Saša i Ljuša su u slobodnom ideološkom padu kojeg niko ne zaustavi. I u tom padu otpada im „građansko ruho“ tako da ostaju „goli pred javnošću“. Klaunijada. Smjehotres. Nemoć.
Vojin Grubač
Izvor: Fejsbuk
