Piše: Milija Todorović
Peticiju za smjenu Andrije Mandića, a zbog saučešća porodici Ratka Mladića, pokrenuli su i podržali oni koji su:
1. Najdirektnije odgovorni za pokretanje i ohrabrivanje rata o čijim zločinima sudi Haški sud (partija Mila Đ.), i koji su se debelo okoristili o okolnosti toga rata, monopolizujući u društvu i državi svoj „glavnokomandujući“ položaj. Niko nikad od njih, naime, nije ponudio ili podnio ostavku niti pretrpio smjenu nekim sličnim glasanjem (kakvo se sada inicira) zbog svojevremene apsolutne i bezrezervne podrške ratu koji je vodio osuđeni Mladić. Naprotiv, do kraja su nalazili načina da se deklarišu kao izdanci takve politike, pišući telegrame saučešća porodici pokojnika koga je Hag optužio da stoji iza Mladićevih ratnih poduhvata. Potpuno je irelevantno šta lično mislim o svim tim haškim suđenjima i briselskim tumačenjima rata u EX-JU, ovdje samo pokušavam da „nacrtam“ portret dosljednosti Đukanovićeve partije…
Pošto Andriju Mandića niko ne optužuje za ratne zločine, već upravo za izraze saučešća, onda ovdje podsjećamo na djela saučešća u Miloševićevoj politici, koja je sprovodio DPS…
Da li će opozicija konačno naučiti da je državni interes važniji od stranačkog?
2. Oni koji ne mogu i neće (Bošnjačka stranka) da se ograde od partnerstva sa SDA u BiH, iako je naučno dokazano da je ta partija ličnostima osuđenih zločinaca u Hagu, davala veću i značajniju podršku, nego što je to jedan telegram saučešća porodici pokojnika.
3. Oni koji, po sopstvenom priznanju, aktivno sarađuju sa premijerom Hrvatske Plenkovićem koji je saučestvovao u žalosti za generalom Praljkom, a haške presude javno komentarisao kao nepravedne. Ovdje govorim o ekstra-licemjernom Adrijanu Vuksanoviću iz HGI (eno ga sa DPS-ovcima za govornicom juče).
4. Oni koji su osuli rafalnu verbalnu paljbu po Haškom sudu, zbog prvostepene presude Tačiju i ostalim „rodoljubima“ čiji su zločini, po njihovom ubjeđenju, odbrambeniji i častoljubiviji od onih, recimo, Mladićevih. Ovdje mislim na g. Đeljošaja i predstavnike albanskih nacionalnih partija (izuzev principijelnog i dosljednog Nikole Camaja).
I eto, to je ta, što bi Nušić rekao, ožalošćena porodica: skup ljudi kojima nije bilo strano da čine više od onog za šta sada optužuju Mandića, i kojima se obraz ne crveni od toga što se prave da to nikad nijesu činili. A spremni su i da zaprijete „kočenjem“ evropskih integracija, ako se njihov politički protivnik ne kazni za grijeh za koji oni nikad nijesu odgovarali. A trebali su, i još uvjek trebaju…
