Piše: Milovan Urvan
Mediji su danas prenijeli da su iz poslaničkih klupa, nakon što je Andrija Mandić napustio plenarnu salu, odjeknuli povici: „Uteče, uteče!“ Uz to je stigla i aluzija na četnike koji su, navodno, „vazda bježali“.
Može se politički misliti šta god se hoće o Andriji Mandiću. Može se tražiti njegovo razrješenje, kritikovati svaka njegova odluka i glasati protiv njega. Ali jedno mjesto bi trebalo da bude iznad takvog načina obračuna — Skupština Crne Gore.
Jer predsjednik Skupštine nije nedodirljiv, ali institucija koju predstavlja mora imati dostojanstvo.
Ako neko misli da Mandić treba da ode — postoji glasanje. Ako misli da treba da ostane — i to se pokazuje glasanjem. Parlament zato postoji: da se političke bitke vode argumentom i većinom, a ne dovikivanjem.
A onda dolazi ironija jedne riječi.
„Uteče.“
Za one koji su je danas izgovarali kao porugu, ona je trebalo da znači kukavičluk. Ali kod Njegoša ta ista riječ ima sasvim drugi smisao:
„Što uteče ispod sablje turske,
što na vjeru pravu ne pohuli,
što se ne hće u lance vezati,
to se zbježa u ove planine
da ginemo i krv prolivamo,
da junački amanet čuvamo,
divno ime i svetu svobodu…“
Kod Njegoša „uteče“ nije podsmijeh. To je čovjek koji nije htio da se u lance veže.
Zato je današnja upotreba te riječi u Skupštini više od jedne političke dosjetke. Ona pokazuje koliko lako parlament može da sklizne iz rasprave u ruganje, a iz politike u istorijsko prebrojavanje.
Mandić može biti smjenjiv. Kao što je svaki političar smjenjiv.
Ali Skupština ne smije biti ponižavajuća.
Ako već hoćemo da neko ode — glasajmo.
A ako nemamo glasove — onda bar ne ponižavajmo instituciju u kojoj se ti glasovi broje.
Jer politički protivnik može da izgubi funkciju.
Ali parlament ne bi smio da izgubi mjeru.
