Piše: Milo Lompar
Na društvenim mrežama, u televizijskim emisijama i u novinama razvila se ogromna kampanja protiv moje ličnosti, sa ciljem urušavanja mog dostojanstva, profesionalnih sposobnosti, javnog položaja, karakternih svojstava. To je lažljiva kampanja prepuna ličnih uvreda lišenih ikakvog osnova. Ona je nalik na javni linč i mentalno razbojništvo, koje izvode najčešće maskirana lica čije je ideološko poreklo prepoznatljivo. Sve su to grla napojena sa poznatih pojilišta. Ima i heroja sopstvenih predstava, junaka neostvarenih težnji, resantimanom gonjenih literata čiji genije nije opažen, ali koji ne nalaze utehe u činjenici da je Šiler umro siromašan, a Helderlin neprepoznat. Kao da nemaju vremena da čekaju na neminovnu slavu, koja dolazi sporo, dok njihova žeđ za njom neotklonjivo raste iz časa u čas.
Svi su združeni u hajci, pretiču se međusobno, sarađuju uprkos tobožnjem neprijateljstvu, na vašaru izvetrelih ili zarumenelih taština. I slute: možda je to taj sanjani čas u kojem otkriveni neprijatelj vodi njihovom toliko žuđenom uskakanju u vidljivost? Ne sećaju se onoga što je bilo, ne zanima ih ono što dolazi, sve su to mučenici nepodnošljivog sada.
U toj kakofoniji glasova javnosti promiče nesporno saznanje o tome da je njihova meta čovek sistematski praćen na ulici, u kafanama, na javnim mestima, pa je to potom prikazivano na televiziji, da se nije na tome stalo, već je prisluškivan, pa je to emitovano na internetu. Čovek je predmet režimske i policijske „obrade”. Ni okolnost da je neovlašćeno i bezrazložno sniman i, štaviše, prisluškivan, nije mogla izazvati nikakvu reakciju niti protest u javnosti. Niko nije uznemiren zbog takvog kršenja osnovnog prava na privatnost. Niko ne postavlja pitanje o tome koliko je cilj takve akcije opštije vrste, jer je situiran u zaplašivanje drugih ljudi, širenje straha i nelagodnosti, političko neutralisanje protivnika policijskim sredstvima.
Umesto toga, u ime podrške studentskom pokretu, odvija se besomučno vređanje moje ličnosti na društvenim mrežama. Za razliku od mene, koji sam od prvog dana bezinteresno podržao studentski pokret, moji opadači pokazuju strast neofita: u očekivanju plena za koji misle da je blizu, oni kidaju sve za šta misle da im može smetati. U mom slučaju, to je lišeno osnova, jer – kao što sam izjavio u intervjuu na KTV televiziji 17. septembra 2026. godine – ostajem u opoziciji i posle izbora, bez obzira na to ko pobedi.
I dok se podrazumevaju uvrede, karikiranja i ismejavanja, kao tipični znaci lakejskog pogleda na svet, osnovna negacija počiva na nastojanju da se utvrdi moja „nedoslednost” u promeni odnosa prema studentskom pokretu. Tako nešto je naglasio neprijateljski članak na TV Nova. Tako stvari oblikuju i drugi prozapadni mediji. U vezi sa tim, ukazujem na sledeće činjenice. Od početka protesta tvrdio sam da nemam ličnih ambicija. To sam dokazao odbijanjem da učestvujem na skorašnjim izborima u bilo kom obliku i na bilo kojoj listi.
U svojoj knjizi Manekeni laži dokazao sam da su moje odstranjivanje javno najavili Dragan Đilas, Bojan Pajtić i Aleksandar Vučić. Oni su to najavili u jesen 2025. godine. U intervjuu KTV televiziji kazao sam da je nekadašnji predsednik pokrajinske vlade u ime studentskog protesta najavio moje uklanjanje još u oktobru 2025. godine i da je 14. septembra 2026. godine sa zadovoljstvom utvrdio da se to dogodilo. Moj iskaz je izazvao opštu medijsku histeriju. Okidač je povučen. Režimski mediji su tu činjenicu pretvarali u tvrđenje da on vodi studentski pokret u ime nemačkog političkog činioca. Prozapadni mediji su se opredelili za drukčiju taktiku. Oni nisu mogli da ospore činjenice koje sam pomenuo. Ali, naglasili su moje motive kroz tvrđenje da sam to saopštio tek kada sam saznao da sam uklonjen sa studentske liste. Podudarajući se u toj stvari sa režimskim medijima, svaki sa svojih razloga, oni ironično naglašavaju da sam kasno progledao i prepoznao uticaj nemačkih i regionalnih medija: tek u času objave studentske liste na kojoj me nema.
Tako stvaraju utisak o ličnoj ozlojeđenosti koja treba da potisne saznanje o istinitosti mojih iskaza. To je notorna tehnika laganja. Na delu je klasična laž: usidrena u lažnom datiranju trenutka u kojem su se pojavile moje tvrdnje. Jer, moja knjiga je – sa svim podacima o svim akterima – objavljena znatno pre studentske liste. Kada laže – upozoravao je Kornej – čovek treba dobro da pamti. Kao organizovane mašine laganja, mediji ne moraju ništa činiti u tom smislu: čoveka koga su juče vređali, danas mogu slaviti. I obrnuto: ko se još seća šta je bilo juče?
Nisam, dakle, javno saopštio podatke o onima koji su tražili moje uklanjanje sa liste tek pošto se lista pojavila. Učinio sam to znatno pre u pisanom obliku: u usmenom obliku tu činjenicu sam ponavljao više puta. Iz ovog malenog primera vidimo kako funkcioniše zatvoreni sistem odnosa naizgled sukobljenih političkih učesnika. Optužujući nemački uticaj za sastav studentske liste, režimski mediji skrivaju da savetnik srpskog predsednika jeste čovek koga plaća nemačka vlada već 13 godina.
Tako se skriva jednostavno pitanje: da li taj čovek, Heskens, u međuvremenu odlikovan, obavlja svoj posao u skladu sa interesima nemačke vlade od koje prima novac i naloge ili interesima sredine (kolonije) u kojoj radi? Šta pokazuje istorija kolonijalnih odnosa? Videvši nemački uticaj kod nekadašnjeg pokrajinskog predsednika vlade, režimski mediji ga ne vide kod sadašnjeg predsednika države. Na oba kraja našeg političkog lanca nalaze se, dakle, zapadni (nemački) činioci. Otud su i Pajtić i Vučić tvrdili da ću biti uklonjen: to su zapravo tražili njihovi zajednički nalogodavci.
U antirežimskim medijima, kao moja nedoslednost pomenuto je da ne poštujem sopstvenu reč da studentima stojim na raspolaganju. U Rečniku srpskog jezika „stavljati se na raspolaganje (nekome)” znači „biti spreman na uslugu, pomoć nekome”. Učestvovao sam u jednoipogodišnjoj podršci studentskom pokretu. Na molbu studenata, govorio sam na tribinama Medicinskog, Elektrotehničkog, Filološkog, Filozofskog i Pravnog fakulteta, Fakulteta organizacionih nauka i Fakulteta političkih nauka u Beogradu, kao i Pedagoškog fakulteta u Somboru.
Na više puta ponovljene molbe studenata govorio sam na Vidovdanskom skupu u Beogradu 2025. godine. Istrpeo sam raznostranu odmazdu režima zbog svojih direktnih i otvorenih stavova u prilog studentskom pokretu. Nikada nisam tražio da budem na studentskoj listi. Više puta sam javno govorio da ne želim nikakvu funkciju ni položaj, niti da budem poslanik ili ministar. Nikada nisam obećao da ću pristati da budem na studentskoj listi. To sam ponavljao u brojnim usmenim i pisanim kazivanjima. Tražene, a ne nuđene, bile su moje usluge i pomoć studentskom protestu.
Kad kažete da se nekom stavljate na raspolaganje, to ne znači da on može činiti sa vama šta hoće, već da nema nikakvih obaveza prema vama. Činite mu uslugu ili pružate pomoć koji ga ne obavezuju ni na šta: to je poklon. Otud mi ništa ne duguje studentski pokret. On, dakle, ima slobodnu volju da predloži šta god hoće. Ali, to takođe znači da zadržavam svoju slobodnu volju da odlučujem u svim situacijama.
Otud ništa ne dugujem studentskom pokretu. Ne može njegova slobodna volja da poništi moju, jer nisam predmet nego čovek. Otud ostajem pri stavu da se neću izjašnjavati o tome da li podržavam studentski pokret. Iz toga da se ne izjašnjavam ne sledi ni da ga podržavam ni da ga ne podržavam. Ovaj stav je uslovljen besprimernom kampanjom koja se vodi protiv mene: i sa režimske i sa antirežimske strane. Šta god da kažem, moglo bi se upotrebiti u smislu da hoću nešto da postignem u odnosu na taj pokret.
Ostajem pri stavu da neću učestvovati u bilo kakvim aktivnostima u vezi sa predizbornom kampanjom. Jer, i dalje smatram da uspeh studentskog pokreta u toj kampanji treba da donesu lica koja se nalaze na izbornoj listi. Potpuno je nenormalno očekivati da lica koja ne predstavljaju studentsku listu treba da pridobiju građane za izbor lica koja su na listi. Pouzdan znak poremećenih okolnosti je da se ovakvo razmišljanje nameće kao norma opšteg mišljenja koje se propagandno rasprostire na društvenim mrežama. U tom slučaju, ko bi bio jemac izgovorenih tvrđenja, obećanja, reči i obaveza? Kako neko ko ni o čemu ne odlučuje može da obeća i garantuje šta će raditi onaj koji odlučuje?
Oslonjeni na dugotrajnu režimsku kampanju protiv mene, mnogi iz propagandnog pogona mojih antirežimskih progonitelja, kao po zadatku, iznose sudove o mojoj ličnosti, pa gataju o uvređenosti, uobraženosti, sujeti, narcizmu, hipertrofiji ličnog ja. Ova saglasnost sa režimskim obezvređivanjima moje ličnosti, kao saglasnost u detaljima, otkriva da su i jedna i druga strana lišene argumenata. Jer, upotreba argumenta ad hominem po pravilu predstavlja pouzdan pokazatelj da drugi argumenti nisu na raspolaganju. I kada bih hteo, ne mogu uzvratiti na isti način osobama čije je ja davno izgubljeno u mutnim područjima bezličnosti. Onima koji nemaju svoje ja, pa ga nisu mogli posvedočiti u sudaru sa avetima opšteg mišljenja, tog zakletog neprijatelja slobode, sama svest o postojanju ljudskog ja u nekom čoveku deluje kao hipertrofirana pojava. Jer, ta svest uznemirava njihovo biće usled ništavila u njima samima.
20. IX 2026.
Izvor: Milolompar.com
