Piše: Ranko Rajković
Vrijeme je pregazilo mnogo starih zanimanja. Neka su prosto iščezla a neka su zamijenjena naprednim tehnologijama. Interesantno je da su određene struke samo promijenile ili nadopunile svoja stara imena u nastojanjima da se u novom ruhu predstave što modernijim i kompleksnijim u novom vremenu. Takav trend je najvećim dijelom zahvatio profesije koje su često prisutne u javnosti.
Ako je do prije nekoliko godina neko bio profesor književnosti sada mu ispod imena piše da je teoretičar književnosti, stručnjak za postmodernu i uporedne kulture. Ako je neko bio pozorišni radnik sada je nadopunio profesiju predstavljajući se kao sociolog kulture, teatrolog, konsultant za scenske umjetnosti. Ljudi koje smo poznavali kao novinare postali su analitičari medija i eksperti za komunikologiju.
Sve u svemu osobe od snalažljivosti i akcije potrudile su se da putem imaginarnih titula parazitiraju na razuđenim naučnim i kulturnim tokovima.
Iz živopisnog buketa osnovnih nauka nečujno nestadoše hemičari koji su u laboratorijama raščlanjivali složena hemijska jedinjenja. Izgubiše se i filozofi koji su besjedili i tumačili duboke misli o bivstvovanju čovjeka u svijetu. Pocijepaše se veze matematike, astronomije, arhitekture koje su se vjekovima uporedo razvijale. Nema više ni one stare medicine povezane sa biljnim svijetom i ljekovima koje priroda nudi. Prestala je da važi ona stara izreka gdje je bolest tu je i lijek. Ignoriše se drevni nauk koji kaže da priroda nikad ne stvara probleme a da istovremeno sa njima ne ponudi i rešenja. Gro današnjih ljekova dobija se vještačkim putem u laboratorijama i fabrikama iz nafte i gasa kao osnovnih sirovina. Ljudi koji se bavili prirodnom medicinom proglašeni su nadriljekarima.
Na parcelama bazičnih nauka i njihovih spojeva niklo je mnoštvo novih naučnih grana i podgrana. Na njima su se kao pupoljci zametnula nova zanimanja iz kojih će se teško razviti pravi cvjetovi. Nove profesije najlakše je prepoznati po vizit kartama i flajerima koje njihovi promoteri dijele i šakom i kapom.
Danas skoro da ne postoji javnih djelovanja ispred čijih se nosilaca ne mogu postaviti zvanja poput analitičara, komunikologa, medijskog eksperta, projekt menadžera, ekologa, IT specijaliste, interaktivnog dizajnera, kreatora brenda, multimedijalnog umjetnika.
Ako njih pitate o čemu se radi reći će vam da djeluju proaktivno i potpunije anticipiraju stvarnost. Ono što se nekad nazivalo inicijativom promijenilo je ime u proaktivnost to jest djelovanje unaprijed. Političari i menadžeri pričaju o preuzimanju odgovornosti, ekonomisti o projekcijama, naučnici o novim alatima koje imenuju novoproklamovanim jezikom. Sva ta verbalna posredništva nastoje da ostave što jači utisak na publiku i prikažu joj se kao svojevrsni vjesnici i predstavnici nekog novog doba.
Jedan moj drug sa studija još prije 50 godina se služio sličnim avangardnim jezikom. Sliku zavičaja s kravom na livadi opisivao bi rečenicom – “U oštrom uglu zatravljene površine osnovna jedinica stočnog fonda konzumirala je sočnu zelenu travu doma mog”. Za saobraćajnu vrevu u Beogradu rekao bi: “Posada vozila gradske čistoće dok je praznila kontejner sa deponovanim sekundarnim sirovinama zaustavila je protok saobraćaja ispod mog prozora”. Takav govor trebalo je popratiti prefinjenim manirima a on ih je zaista imao. Kada slušam razgovore sa eksperatima za ko zna šta, podsjetim se svog druga i njegovog blagorodnog osmjeha. Za razliku od lica sa televizije nijedna njegova izjava nije bila žustra, niti je imala povišen, patetičan ili pretenciozan ton.
U našem vremenu uzima maha svojevrsna alhemija riječi. Opšta je potraga za novim riječima i izrazima, za složenicama i frazeološkim supstratima iz kojih se nastoji napraviti novo medijsko zlato. Sa takvim zlatom se pokušavaju okititi osobe čiji je govor u većini slučajeva pretrpan ispraznim frazama. U svakoj drugoj rečenici spominju pozitivnu energiju, govor tijela, punjenje baterija, dobru vibraciju, tim sa karakterom koki će dati sve od sebe da uhvati ritam.
Jedna od rijetkih profesija koja zbog svog specifičnog jezika djeluje frazeološki, a to nimalo nije, jeste meteorologija. Ona u svojoj suštini ne trpi fraze jer pripada čistoj nauci. Međutim njeni svakodnevni produkti poput prognoze vremena počivaju oveštalom jeziku. Meteorologija kao egzaktna nauka ne može preuzeti potpunu odgovornost za ostvarenje vremenske prognoze iako je vremenska prognoza produkt fizike, matematike, računarstva. Prognoza nikada ne može biti 100% sigurna jer tretira dinamičnu atmosferu u kojoj i najmanji poremećaji remete početna polazišta i traže novu procjenu budućih stanja.
Prognozu vremena daju sinoptičari, odnosno stručnjaci koji se bave predviđanjem vremenskih procesa bez mogućnosti da u svoj posao uvedu neki novi nakinđureni i “osavremenjeni” jezik. Zbog toga slušaocima i gledaocima sve vremenske prognoze liče jedna na drugu. Često su dosadne. Floskule tipa – Promjenljivo oblačno sa sunčanim intervalima ili ponegdje moguće mjestimične padavine, ne dojme nekom naukom iako iza takvih meteoroloških pokazatelja stoji veliko angažovanje multidisciplinarnih nauka.
Vremensku prognozu od odgovornosti štiti samo ime koje daje naglasak na aktuelnim parametrima i na predviđanju budućih vremenskih stanja u kojima će se ti parametri naći. Ta stanja su toliko varljiva da se vremenska prognoza mijenja u kontinuitetu na dnevnom nivou iz časa u čas. Svaka nova prognoza briše prethodnu. Prognoza vremena zastarijeva svakog dana iako njen jezik ostaje uopšten, kao da se ništa ne mijenja.
Meteorologija je stara nauka. Aristotel je još 340 godina prije nove ere napisao djelo “Meteorologica”. U svom djelu Aristotel je razmatrao sve prirodne pojave koje se dešavaju između zemlje i neba. Tu su spadali i zemljotresi i vulkani i komete i mora i rijeke i njihove pritoke. Stoga se može smatrati da je Aristotel istovremeno bio otac i meteorologije i seizmologije i astronomije i hidrologije i okeanografije.
Vremenska prognoza za koju se meteorologija najčešće veže relativno je novijeg datuma. Englezi su prvi stavili svojoj javnosti na uvid prognozu vremena. Uradili su to 1848. godine u Dejli Njuzu.
Međutim ni za ovih 170 i kusur godina kontinuiranog i aktivnog prisustva u javnosti meteorološku prognozu nije zahvatila pomodnost. Vremenska prognoza se i dalje služi sebi prijemčivim jezikom, istim onim jezikom kojim se služila u svojim počecima. Kretanja vazdušnih masa i dalje se opisuju temperaturom, vjetrom, oblacima, padavinama, grmljavinom, vedrim nebom…
Može se reći da se u proteklom vremenu meteorologija na neki način čak i humanizovala. Opasnim i rušilačkim ciklonima, olujama, uraganima meteorologija dodjeljuje ljudska imena, dok je meteorološka prognoza postala dostupna korisnicima u svakom kutku svijeta. Dovoljno je imati mobilni telefon u kome svako može putem nekoliko klikova doći do najsvježije vremenske prognoza za prostor koji ga interesuje.
Manje više sve prognoze vremena su popraćene grafikom. Slike simbola sunca, oblaka, kapi kiše, sniježnih pahulja, vjetra svakom su razumljive. Jezik simbola zamenjuje čitave stranice teksta. Jezik simbola je moguće dizajnirati na razne načine a da mu se suštinska informacija ne promijeni. Jezik simbola eliminiše jezičke prepreke. Univerzalan je.
Sedamdesetih godina prošlog vijeka u svemir su poslate poruke na jeziku simbola. U njima se čovjek obratio mogućim vanzemaljskim civilizacijama putem binarnih cifara, to jest nula i jedinica, odašiljući u etar osnovne odlike života na zemlji.
Jezik kao sredstvo prenošenja poruka, osjećanja, razmišljanja treba da ostane jasan, jednostavan i nedvosmislen. Ljudi koji ga komplikuju i čine nerazumljivim daleko su od toga da budu pametni ma koliko se trudili da ostave takav utisak.
Njegujte izvorna bogatstva jezika. Čuvajte ga od društvenih mreža, od javne scene i agresivnih pokušaja da se hibridnim jezičkim izraslinama zamaskiraju i obesmisle njegove humane i autentične veze s civilizacijskim nasleđem.
