Piše: Jasna Ivanović
Storija o podvigu Svetog Kirila Cvjetkovića mogla bi da posluži kao solidan kostur detektivskog romana, kako zbog samog podviga tako i zbog okolnosti pod kojima je istina o tome doprla do javnosti.
SPC je prošle godine u maju kanonizovala protosinđela Kirila, ispovjednika bezdinskog i dalmatinsko-bokeljskog, a ovim svetim činom, kako stoji u obavijesti Crkve, grad Herceg Novi, pored Svetog arhiđakona Stefana i Svetog Sevastijana Sasovićkog (Dabovića), dobio je još jednog nebeskog zaštitnika i molitvenika.
Rođenju njegovom, kao što i nalaže dostojanstvo jedne moćne priče, prethodilo je predskazanje. Godine 1791. godine, u znamenitoj kući baošićkog paroha Simeona Cvjetkovića, Kirilovog djeda, Kirilov otac Jovan usnio je važan san – sjajnu zvijezdu koja pada na njegovu kuću i obasjava cijeli kraj. Cvjetkovići su tada očekivali prinovu i bilo je odlučeno da, ako Boga da da se rodi muško dijete, nadjenu mu ime Spiridon. No san je naložio drugačije i Kirilovi roditelji preume da dijete ponese ime po Svetome Konstantinu. Kasnije će se, u mladosti junaka našeg teksta, ovo ime još jednom promijeniti. Po monaškom postrigu dobiće ime Kiril, te pod tim imenom učiniti jedan od najvažnijih podviga za srpski živalj u Boki i Dalmaciji na prelomu vjekova i carstava.
Monašku rizu obukao je u novskom manastiru Savina, a sinđeliju kojom mu se dodjeljuje Šibenska parohija primio je 1817, kada postaje i lični sekretar episkopa dalmatinskog, bokokotorsko-dubrovačkog i istrijskog Venedikta Kraljevića. Iz njegova životopisa saznajemo da je obavljajući dužnost sekretara, Kiril Cvjetković među prvima otkrio pogubnu namjeru vladike Venedikta da pounijati dalmatinsku eparhiju.
,,Budući odan predanjskoj veri i celim bićem pogružen u Pravoslavlje, naš otac Kiril je u tajnosti, sa pobožnim parohijanima i uglednim Šibenčanima kao i odanim sveštenstvom, kovao plan kako bi razobličio ovu zlokobnu nakanu vladike Kraljevića i njemu slepo odanim službenicima. Zbog toga su ga austrijske vlasti, preko vladike Kraljevića, 20. aprila 1821. godine premestile u manastir Krku kako bi ga udaljile od naroda koji mu se priklonio u nepokolebivoj želji da se očuva pravoslavlje u Dalmaciji.
Nakon pobune šibenskih Srba i neuspelog pokušaja atentata na vladiku, otac Kiril dospeva u istražni zatvor u Šibeniku. Četiri godine i tri meseca proveo je u šibenskoj tvrđavi Ljuljevcu, a potom je osuđen na 20 godina robije pod optužbom da je bio među organizatorima šibenske bune. Najduže je tamnovao u Gradiški, a nakon pomilovanja od strane cara Franje Josifa I 1842. godine poslat je na uslovnu slobodu sa obavezom da kaznu nastavi u manastiru Bezdin u Banatu.
Protosinđel Kiril Cvjetković je tako robovao sve do 12. februara 1846. godine, a zatim je ostao u tom manastiru kao sabrat, da bi naredne godine bio primljen u manastirsko bratstvo. Poznato je da je u više navrata pokušavao da dobije premeštaj u zavičaj, ali mu austrijske vlasti nisu dozvolile da se vrati u Dalmaciju, niti u rodnu Boku Kotorsku. Upokojio se u Bezdinu, 28. septembra 1857. godine, a sahranjen je sutradan pri manastirskoj crkvi, gde i danas počivaju njegovi zemni ostaci“, zapisano je na sajtu Eparhije dalmatinske.
O ovim događajima obavještava nas njegova ,,Avtobiografija“, koju je napisao u Bezdinu, na plavičastobijeloj debeloj hartiji u tri sveščice ušivene u plave korice, sa ukupno 54 pisana lista. Međutim, presudna uloga Kirila Cvjetkovića u otkrivanju i nadalje širenju informacija o planu vladike Venedikta, nije bila poznata javnosti sve dok skoro četiri decenije nakon Kirilove smrti Dimitrije Ruvarac, sveštenik i rođeni brat čuvenog istoričara Ilariona Ruvarca, nije objavio puni tekst Kirilove pisane zaostavštine. ,,Avtobiografija protosinđela Kirila Cvjetkovića i njegovo stradanje za Pravoslavlje“ štampana je u Beogradu, u Državnoj štampariji Kraljevine Srbije, 1898. godine, na 265 stranica, uz Ruvarčev predgovor.
Važno je digresijom istaći da su istoričari književnosti ovo djelo, pored mnogih od njega poznatijih javnosti, uvrstili u temelje nove srpske književnosti koja je označila pobjedu narodnog jezika i Vukove reforme. Uz prevladavajući dokumentaristički stil, u Avtobiografiji pronalazimo i sentimentalnost koja otkriva duboku unutarnju borbu ovog svetitelja. Tako ćemo na prvim stranicama naići na molbu koju mladi Konstantin upućuje svojoj majki, kako bi mu blagoslovila odlazak u manastir.
,,Kto zna da nije ovo i ot Boga pozivanje i da je ovako meni ot njega suđeno, kako što si mi i ti više puti kazivala, da ništa ne može na ovom svjetu biti bez njegove volje, za to molim te: pusti me s mirom mi blagoslovom da idem, ako li nećeš, poći ću gdje u svjet gdje nećeš nigda za mene znati.“ Sentimentalnost i odlučno bestrašće u dvjema rukama istog čovjeka – čudesan spoj koji u cjelosti odlikuje ličnost Kirilovu. Međutim, prava drama, bolje reći detektivski zaplet, počinje kada Cvjetković, uz pomoć đakona Andrije Ličinića, otkriva skrivena pisma vladike Venedikta, koja bjelodano dokazuju ne samo namjeru već i konkretne planove unijaćenja među pravoslavnima u Dalmaciji.
Od tog trena Cvjetković na jednoj strani skupa s Ličinićem tajno prepisuje svako od pisama nađenih u tajnoj fioci, a na drugoj strani organizuje otvoreni otpor namjeri vladike Venedikta, javljajući Šibeničanima o svom otkriću, ali i obavještavajući o tome bečki dvor, uz zahtjev da se umjesto Venedikta, porijeklom Grka, na čelo eparhije dovede Srbin. Zanimljiva su i istorijska svjedočanstva o bočnoj pomoći, koju ovom vanrednom podvigu pružaju Kirilovi saradnici, poput npr. Pavla Solarića, koji je bio Kirilova neposredna veza sa mitropolitom Stefanom Stratimirovićem. Široka, razgranata mreža djelatnika prosto vrvi iz stranica Avtobiografije.
Rasplet, kako već rekosmo, počinje nakon što je ,,tajni protokol“ o unijaćenju razotkriven, kada vladika Venedikt premješta Kirila Cvjetkovića u udaljeni manastir Krku, čemu će uslijediti pomenuta šibenska buna, pokušaj atentata na vladiku, pa i Kirilovo robovanje od gotovo četvrt vijeka. Vladika Venedikt je, nakon neuspjelog atentata, prebjegao u Zadar i skončao u Italiji 1862. U njegovoj oporuci nalazi se i ispovijest da ,,nikada nije bio unijat“, iako je istorija dokazala da je s mjesta vladike radio na osnivanju unijatskog sjemeništa i dovođenju grčko-unijatskog sveštenstva iz Galicije u Dalmaciju.
Širina teme u koju se upušta storija o Svetom Kirilu Cvjetkoviću, na prelomu vjekova i carstava, dozvoljava nam da zaključimo: srpskoj književnosti nedostaje veliki roman o Njegošu, veliki roman o Jasenovcu, ali i veliki roman o poniznom srpskom svešteniku iz Boke koji je osujetio golemi naum svog vladike i njegovih carskih pomagača.
