Ako mogu Turci da od Crnogoraca traže harač, što ne mogu Crnogorci od Turaka – pomislio je Nikac od Rovina, i poručio Hamzi Mušoviću, zapovijedniku nikšićkog grada, da mu pošalje harač u junačkim obilježjima – svijetlom oružju i zlatnim tokama.
Uvrijeđeni, Turci odluče da se osvete Nikcu. Četa odabranih zlica i krvavaca, na čelu sa Babićem Jakšarom, uskoči krišom u Crnu Goru, opkoli Nikčevu torinu, gdje je čuvao ovce, i pozva ga na predaju. Iako iznenađen, i sam, Nikac odgovori:
-Evo Nikca, turska buljubašo, đe je bio, on se nije krio!
Babić Jakšar je pohitao, da ga ubije, i slavu zadobije! Sreli su se – prsa u prsa – jedanak su im pukli džeferdari, i jedanak među ovce pali.
Glas o Nikčevoj pogibiji pronio se Crnom Gorom – nije bilo srca koje nije uzdrhtalo, ni oka koje nije suzu puštilo.
-Za kim to tužite? – upitao je stari Vučina Todorov.
-Za Nikcem od Rovina!
-A što ga sramotite, sramotni ne bili! Nije umrla baba, nego najslavniji vitez crnogorski! Njegov grob se ne zaliva suzama, nego iznad njega džeferdari odliježu!*
Babić Jakšar (Jašar) je poznati turski junak. Pouzdano se ne zna odakle je. Po predanju, njegov otac, Mirko, uskočio je – zbog krvne osvete – iz Bjelopavlića u Nikšić – gdje se poturčio (primio muslimansku vjeru).
Vodeći turske čete protiv Crnogoraca (Čevljana, Bjelica, Cuca, Ceklinjana, Pješivaca), Jakšar se oglasio po zlu i junaštvu, postajući tako, „strašni krvnik imena crnogorskog“.
Inače, nije bio rijedak slučaj – da Crnogorci uskoče među Turke. To su činili, mahom, zbog krvne osvete, uvrede i inata, a gotovo nikad iz materijalnih pobuda. Uz Babića Jakšara, oglasili su se i Sefer Piper, Mrka Husein, Uskok Kariman, Pejo Nikčević i Zuko Paripović, čije su čete ostavljale krvavi trag po Crnoj Gori. Narodno predanje, i pjesma, su ih upamtili „kao zlice i krvavice“, ali im nijesu odrekli junaštvo, ni čojstvo – ako su ga bilo kad, i bilo prema kome – pokazali.
„Kad je Nikac od Rovina poginuo – zapisao je Njegoš u svome „Primječaniju“, u Ogledalu srbskom – kod njega sporednika nije bilo, do njegova tri sina, od kojih su dva poginuli, a sam Bogdan uteče, te je, koliko je mogao, Turke pratio. Blizu Nikca stajalo je jedno stado ovacah, i kod njega su bila tri brata Spahića; no ova tri zavaljenika, kako čuju udar na Nikca, uteku dalje sa svojim stadom da im ga Turci ne uzmu. Crnogoracah sjutradan nekolo stotinah skupe se na pokajanje nad Nikcem, i kad čuju da Spahići nijesu pritekli Nikcu u pomoć, no su ga izdali, stado Spahića uzmu, a njihovo pleme iz Crne Gore proćeraju“.
Izvor: Boro Vujačić, Crnogorci u anegdotama i pričama, Pobjeda, Titograd, 1986, str. 31 i 268.
