Razgovarao: Elis Bektaš
Srđan Mršić, pjesnik i pripovjedač obimom skromnog, ali energijom razornog opusa, svojevremeno je svojom zbirkom Ubili su Godoa iz zasjede uzdrmao bosanskohercegovačku literarnu scenu. Ipak, ta knjiga nije doživjela skoro nikakvu kritičku niti književnoteorijsku valorizaciju, baš kao da su se oni koji su pozvani da obave taj posao uplašili Mršićeve knjige i nisu znali šta da učine sa djelom koje iskače iz utabanih staza domaće književnosti. Ovaj razgovor započinjemo sa sviješću o toj uplašenosti establišmenta pred svježinom i autentičnošću.
Osim po osebujnoj poetici koju, između ostalog, obilježava minuciozno tkanje multivokalnosti i polireferentnosti, Mršić je zanimljiv i po svojoj spremnosti da koristi savremene tehnologije za komunikaciju sa čitaocem, umjesto tradicionalnog oslanjanja na izdavače. Odnedavno je aktivna njegova internet stranica MUERTE GODO_, na kojoj čitalac može da se upozna sa izuzetno zanimljivim Mršićevim opusom.
Srđane, napravio si vlastitu književnu kuću na internetu. Zašto? Nepovjerenje prema kulturnim obrascima, zgađenost nad servilnošću umjetničkog establišmenta ili nešto treće?
Ne bih, inače, rekao da je nepovjerenje prvenstveno moje. Više ga osjećam s druge strane — kao sistemsko nepovjerenje prema autoru koji želi da radi izvan uspostavljenih krugova i ustanova. Volio bih, recimo, da ISBN za svoja digitalna izdanja dobijem u Republici Srpskoj. Međutim, put do tog brojčanog niza vodi kroz sistem postavljen kao birokratsko klupko… Javlja se logička petlja: moraš dokazati da postojiš kao izdavač — sa sekretaricom i računovođom — da bi dobio broj koji će na jednom PDF-u poslužiti kao dokaz ko zna čega. Nakaradnost sistema tu skoro prelazi u konceptualnu umjetnost.
Ima, naravno, i zgađenosti nad servilnošću establišmenta. Neću se praviti fin. Sajt zadovoljava moju potrebu da se ne kurvam s njima kako bih u kulturi postojao. Prisustvo da, ali kompromisi baš i ne.
Kakvu si ulogu dodijelio svom sajtu i šta očekuješ da taj prostor ispuni u funkcionalnom pogledu?
MUERTE GODO_ će funkcionisati kao vlastiti estetički i arhivski sistem, jedan intuitivno i intimno prijatan prostor u kojem tekst, slika, zvuk, tipografija, navigacija služe istoj svrsi. Građa tu može da se raspakuje u pjesme, cikluse, galerije i zvučne tragove, ponovo konvertuje u gotovu pdf cjelinu, stari tekst dobije novu uniformu, promjeni pripovjedno lice ili pol, premjesti se, pregrupiše i stupi u nove odnose sa sadašnjim koje izmiče i onim što iz budućnosti još čeka da bude regrutovano.
Tako se otklanja bojazan da nešto, samo zato što je jednom objavljeno, mora takvo ostati zauvijek. Novi rad kod mene često naknadno promijeni odnos prema onome što mu je prethodilo, pa zatreba pomjeriti detalj, ispremetati raspored, dodati vezu ili raniji tekst preciznije smjestiti u cjelinu. U štampanoj knjizi sve to brzo okameni. Za arhiv je mijenjanje prirodan proces.
Zato ni hronologiju ne moram da gradim linearno. Isto važi za t(r)agove i propratni materijal. Nikada nisam želio da sve to guram u štampanu knjigu i opterećujem djelo tumačenjima, fusnotama, mapama i dokazivanjem odakle je koji zvuk, stih, slika ili glas došao. Na sajtu intertekst može biti klikabilan, ali sklonjen u zasebne škrinje. Ne objašnjavaju ništa sem svoje postojanje unutar mog korpusa. Niko te ne vuče za rukav da ti objasni ono što si upravo pročitao ili vidio. Pogotovo ne ja.
Ranije si bio neuporedivo prisutniji na društvenim mrežama, prevashodno na Fejsbuku, a sada kao da si se povukao s tog položaja. Zašto?
Poučen prethodnim iskustvima, ne mogu se osloniti ni na društvene mreže. Algoritam ne raspoređuje samo vidljivost; vremenom počinje da uređuje šta ćeš objaviti, u kojem obliku, koliko često i kakvu ćeš reakciju pokušati da izazoveš. Ako jedan lajk ili pozitivan komentar utiče na ono što ću sljedeće pisati, nastaje problem. Naročito zato što sam manipulativan i umijem da proizvedem odobravanje. Koje mjesto treba pritisnuti i šta ponoviti, a tada više ne stvaram djelo nego povratnu reakciju.
A to troši ne samo vrijeme provedeno na mrežama nego i ono dublje, stvaralačko, u kojem tuđe reakcije nastavljaju da rade u glavi. Ovako ga imam više, a ne grize me savjest što ga držim sklonjenog od eventualnog pogleda. Bez toga je sve besmisleno. Čitalac dođe, pročita, pogleda, posluša i ode. Ne moramo da održavamo simulaciju bliskosti. Možda je primarni poriv za MUERTE GODO_ virtuelnim prostorom jedan od načina da se nešto dublje upoznamo bez potrebe da se poslije toga pojebemo, računajući oba pola.
Ne mogu se oteti utisku da još uvijek nismo iscrpili listu svih razloga koji te drže podalje od tradicionalnog publikovanja književnosti.
Postoji i još intimniji razlog. S godinama sam od vlastite anksioznosti napravio aparat koji proizvodi moje radove. On bilježi tragove, vraća se, ponavlja, arhivira, katalogizuje i povezuje ono što ne uspijeva da se smiri. Ta vrsta anksioznosti za mene odavno nije samo smetnja: postala je način opažanja i tehnologija rada. Zato ni nju ne bih liječio tek tako, kao kvar koji treba prosto posebno popravljati ili ne daj Bože liječiti, a da se prethodno ne zapitam šta bi sve sa simptomom nestalo. MUERTE GODO_ je spoljašnje kućište tog aparata — arhitektura koju sam dao vlastitom stvaralačkom porivu.
Zapravo, pravi razlog je nešto šesto: uželio sam se posla arhivara u Institutu za standardizaciju BiH. Poslije deset godina provedenih u toj instituciji, sasvim se prirodnom čini moja ponovo probuđena ljubav prema katalozima, inventarima i registratorima, poriv da se sve zabilježi datumom i oznakom, složi, presloži i poveže s onim što mu prethodi, vodeći računa da se ostavi dovoljno prostora i za ono što dolazi poslije.
Tvoj opus zauzima čudnu poziciju u odnosu na svoju publiku. S jedne strane, veoma si oskudno prisutan sa štampanim izdanjima, dakle u prostoru koji se u literaturi smatra za kanonski. S druge strane, ne ustručavaš se da koristiš virtuelni prostor za svoje stvaralaštvo i da ga činiš dostupnim čitaocu bez potrebe da čitalac plaća knjigu ili da se učlanjuje u biblioteku. Griješim li ako ustvrdim da je tebi konkretno djelo, završeno i zaokruženo, manje bitno od tog neprekidnog procesa stvaranja čitavog jednog literarnog univerzuma.
Griješiš samo u ocjeni bitnosti. Moji radovi su mi važni do opsesivnosti. Moraju imati vlastitu unutrašnju logiku, ritam i oblik; moraju biti sposobni da ostanu sami pred čitaocem, bez uputstva za upotrebu i bez potrebe da čitalac poznaje sve što im prethodi ili slijedi — i da isporuče značenje. Proces ne smije biti alibi za nedovršenost. Zapravo, meni je ta pozicija divna. Svoja djela mogu da predstavim onako kako ih vidim, a ne onako kako ih dopušta unaprijed zadata stranica, format edicije ili tehničko rješenje koje mi je neko drugi namijenio. Zbog toga sam morao da ovladam i HTML kodom. Ne zato što sam poželio da postanem programer, nego zato što mi je potrebno da između zamisli i njenog pojavljivanja ostane što manje tuđih odluka. Trebaće vremena, ali isplatiće se.
Estetika mi je bitna, ali ne kao ukras. Koliko mi je bitna, možda se najbolje vidi u priči Uvjerenje. Dijete radije pješači po kiši, snijegu i temperaturi ispod nule nego da pred punim autobusom razvija kabast dokument kojim dokazuje da mu je otac poginuo. Pored malih, skladnih i svakog mjeseca drugačije obojenih mjesečnih karata, njegovo uvjerenje izgleda kao tarača. Taj estetski stid određuje mu put do kuće, raspored časova, odnos prema djevojčici sa istim uvjerenjem i, na kraju, odluku da od majke zatraži mjesečnu kartu. Dakle, izgled stvari za mene nije sporedan: ponekad određuje kako ćeš se kretati kroz svijet. Zato mi je važno i kako će se moja djela pojaviti pred čitaocem.
Multivokalnost, polireferentnost, intertekstualnost… samo su neke od bitnih atribucija tvog literarnog stvaranja. S obzirom na skoro avangardni pristup stvaranju, čini mi se da bi koristilo da čitaocu malo osvijetliš neke aspekte svog stvaranja, koje često izgleda kao da se otvara ka multimedijalnosti i ka integraciji sa drugim umjetnostima.
Ipak, koliko god da sam prilično svjestan sebe i onoga što radim, i dalje se pitam: treba li mojoj poeziji fotografija, dodatni link ili t(r)ag? Mislim da ne treba. Pjesma kojoj je sve to neophodno vjerovatno nije završila vlastiti posao. Fotografija je neće učiniti boljom, kao što je ni link neće produbiti po automatizmu. Da li tim dodacima množim značenja? Množim. Da li ih istovremeno uklanjam? Uklanjam. Svaki novi kontekst otvori neke veze, ali druge zatvori; usmjeri pogled prema jednom tragu i time ga odvrati od nečega što bi bez tog traga možda sam pronašao. Zato t(r)agove i propratni materijal ne vidim kao tumačenje pjesme niti kao njene proteze. Oni su zaseban sloj, dostupan onome ko želi da vidi od čega je djelo odlazilo, čemu se vraćalo i šta je usput odbacilo.
Jesu li moje pjesme zbog svega toga bolje? Nisu. Ali u njima ostaje iskustvo pređenog puta: promjene ritma, izbrisane riječi, premješteni stihovi, napuštene slike i veze koje su preživjele više različitih oblika. Propratni materijal ponekad samo učini taj put vidljivijim. Ponekad u pjesmu ili priču zaluta i zvuk koji čujem s nekog uređaja ili neposredno oko sebe — komadić razgovora, neki šum ili odjek koji me uputi na nešto treće, najčešće iz prošlosti. To onda dođe u sjećanje i neće nazad. Ono što preživi sve te transformacije zaslužuje da traje. A to što su djela sada svima dostupna više je način da me ne grize savjest nego neka velika ideologija besplatne književnosti.
Da li je taj tvoj pristup, skoro pa pionirski radikalan, adekvatna zamjena za dosadašnji način bivstvovanja u književnosti, onaj koji je izdavače činio nužnim elementom procesa?
Ni moja štampana izdanja nisu se imala gdje lako kupiti. Nisam tome posvećivao dovoljno pažnje, pa ne mogu sada da upirem prstom u izdavače, knjižare, čitaoce ili bilo koga drugog. Prokleta introvertna priroda s godinama samo uzima više maha. Napišem knjigu, objavim je, a onda se ponašam kao da je pitanje njenog dolaska do čitaoca tuđi problem. Sajt barem ispravlja taj dio bez potrebe da se pretvaram u čovjeka koji uživa u promocijama, samoreklamiranju i neprestanom održavanju vlastite javne pojave. Čitalac može da dođe do djela, a ja ne moram zbog svakog tog susreta da izlazim iz vlastite kože.
Zato MUERTE GODO_ ne doživljavam kao kompromis niti kao utješnu zamjenu za štampanu knjigu. Na kraju krajeva, zar je danas problem štampati knjigu? Meni se čini da nije. Sajt je oaza kreativne slobode: prostor u kojem sam odgovoran i za djelo i za način na koji će se ono pojaviti. Taj literarni univerzum nije važniji od pojedinačnih djela. On je prostor u kojem svako od njih konačno mogu da pokažem onako kako ga vidim.
