Piše: Milorad Durutović
Najčešći uzrok saobraćajnih udesa u svijetu jeste ljudska greška. Ali to ne znači da je vozač uvijek jedini, pa čak ni primarni, krivac za tu grešku. Legitimno je postaviti pitanje: da li greška nastaje isključivo u ponašanju vozača, ili je ponekad proizvod sistema u kojem vozač učestvuje? Da li je infrastruktura adekvatno projektovana?
Da li su ograničenja brzine realno i stručno određena? Da li su pravilno raspoređena i prilagođena konkretnoj dionici puta? I, konačno, da li pojedina rješenja u zakonodavstvu i sistemu kontrole bezbjednosti saobraćaja mogu da proizvedu novi rizik, umjesto da ga smanje?
Ovo posljednje pitanje postaje posebno važno sa uvođenjem sve intenzivnije radarske kontrole. Ako vozač, umjesto da prioritetno prati put, saobraćaj, pješake, raskrsnice i uslove na kolovozu, sve više razmišlja o tome da li je na 50, 60 ili 80 km/h i gdje se nalazi kamera, onda je sasvim legitimno ispitati da li je postignut željeni bezbjednosni efekat. Jer Crna Gora je, nažalost, puna nesrazmjera.
Uz malo karikiranja, na pojedinim dionicama magistralnog puta Podgorica–Danilovgrad ide ovako: 500 metara voziš 80, onda 200 metara 50, pa opet drugačije ograničenje, pa ponovo 50… I sve to uz stalnu svijest da možda upravo na tom mjestu postoji radar.
Nije sporno da treba kažnjavati opasnu vožnju, niti da brzinu treba kontrolisati. Jasno je — bezbjednost saobraćaja mora biti prioritet. Ali dobar sistem nije onaj koji samo proizvodi veliki broj kažnjenih vozača. Dobar sistem je onaj u kojem vozač razumije zašto je ograničenje postavljeno, može ga predvidjeti i prilagoditi mu se, a infrastruktura, zakon, kontrola i saobraćajna signalizacija zajedno doprinose istom cilju — većoj bezbjednosti. Ako od vozača tražimo da ne pravi greške, onda i sistem mora biti napravljen tako da mu greške što manje nameće.
