Piše: Vuk Bačanović
Andrija Mandić se ovih dana našao u prilično neravnopravnoj javnoj borbi: nasuprot njemu stoji gotovo čitav organizovani politički i komentatorski front, dok sa njegove strane jedva da postoji bilo kakav ujednačen odgovor. Zato ovdje vrijedi postaviti uže i preciznije pitanje: ne da li je sporno izjaviti saučešće porodici umrlog čovjeka, pa makar se radilo i o čovjeku dokumentovano odgovornom za najteže ratne zločine, nego da li je Mandiću bilo politički mudro da to saučešće učini javnim.
Uostalom, među srpskim nacionalistima svih jačina i debljina upravo se njegovo zadržavanje na saučešću, uz neodlazak na Mladićevu sahranu, već čita kao ograđivanje i manevar koji bode oči. Drugim riječima, isti gest jedni proglašavaju dokazom zarobljenosti u devedesetim, a drugi dokazom nedovoljne lojalnosti tom istom svijetu.
To već samo po sebi dosta govori o prirodi hajke koja se protiv njega vodi.
Ali onda se dogodio prizor dostojan Autostoperskog vodiča kroz galaksiju: kao da su Vogoni, pošto su upravo spržili Zemlju radi izgradnje hipersvemirske obilaznice, osnovali komisiju za zaštitu kulturnog pejzaža i komitet za objašnjavanje koliko je nemoralno uništavati planete.
Inicijativu za njegovu smjenu potpisalo je 35 poslanika: DPS, Bošnjačka stranka, URA, Evropski savez, predstavnici Hrvatske građanske inicijative, Demokratske unije Albanaca, Albanskog foruma, Albanske alijanse i nekoliko nezavisnih poslanika. Iz Zagreba se nije ostalo na diskretnom mrštenju. Hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova proglasilo je Mandićevo saučešće „neprihvatljivim“, predsjednik Sabora Gordan Jandroković zaprijetio je da Crna Gora s takvim ponašanjem ne može računati na hrvatsku podršku za EU, a pridružili su mu se Sunčana Glavak i Andro Krstulović Opara.
Vuk Bačanović: Dimitrijević i Ljakić – Krv Aveljeva ne optužuje žrtvu
Sve bi to zvučalo veličanstveno kada ovdašnje moralno pamćenje ne bi trajalo taman koliko i sjećanje hroničnog alkoholičara na to kako mjesečno propije nekoliko stipendija vlastitog djeteta.
Pa krenimo redom:
Hrvatska ćudoredna dvonaličnost: kada je general HVO-a Slobodan Praljak, upravo nakon potvrđivanja pravosnažne presude za ratne zločine, počinio samoubistvo u haškoj sudnici, Vlada Republike Hrvatske službeno je izrazila „najdublju sućut“ njegovoj porodici, a Andrej Plenković objasnio da njegov čin govori o „dubokoj moralnoj nepravdi“ prema osuđenoj šestorici i hrvatskom narodu. Mirka Norca, pravosnažno osuđenog za zločine nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima, ministar odbrane Damir Krstičević 2018. dočekao je na obilježavanju Medačkog džepa riječima: „Drago mi je da je danas sa nama.“ A Dario Kordić, osuđen na 25 godina zbog zločina u srednjoj Bosni, po izlasku iz zatvora dočekan je uz sami vrh HDZ-a BiH, uključujući Dragana Čovića i Borjanu Krišto.
Bošnjačka presudologija: Rasim Delić je umro kao pravosnažno osuđen čovjek. To Bakiru Izetbegoviću nije smetalo da ga 2019. opisuje kao izuzetno sposobnog vojnika koji je „branio zemlju i čast našeg naroda“, dok ga je federalni ministar Salko Bukvarević nazivao „velikim čovjekom“. I to nije objavio tajni vehabijski bilten iz podruma u Maoči, nego službena stranica Federalnog ministarstva.
Sakib Mahmuljin je još bolji primjer. Sud BiH ga je pravosnažno osudio na osam godina zatvora za ratne zločine povezane sa zločinima odreda El Mudžahid. SDA je odmah presudu proglasila nepravednom i javno branila Mahmuljina. A u aprilu 2026. njegov lik završio je na plakatu za obilježavanje Dana Armije RBiH u Tuzli, uz događaj koji su organizovali BKC Tuzlanskog kantona, Medžlis Islamske zajednice i Mreža mladih. Tužilaštvo BiH je zbog toga čak formiralo predmet.
Kosovo: Sulejman Selimi je nakon odsluženja zatvorske kazne za ratne zločine postavljen za političkog savjetnika premijera Ramuša Haradinaja. Hašim Tači ga je nazivao „živim herojem“. Rustem Mustafa Remi, pravosnažno osuđen za ratne zločine nad civilima, od predsjednika Tačija dobio je Jubilarnu predsjedničku medalju za doprinos „slobodi i nezavisnosti“, a zatim i mjesto predsjedničkog savjetnika. Kada je umro Haradin Bala, čovjek kojem je Haški tribunal pravosnažno potvrdio 13 godina zatvora za mučenje, okrutno postupanje i ubistvo, Skupština Kosova odala mu je počast minutom šutnje.
Tu zapravo dolazimo do važnijeg problema od samih političkih izjava. Zločinac u postjugoslovenskim kolonizovanim društvima rijetko ostaje samo čovjek sa imenom, prezimenom, presudom ili barem dovoljnim brojem istorijskih dokumenata koji ga kao takvog sa sigurnošću klasifikuju. Čim pripadne „našem“ osnivačkom mitu, zajednica počinje preuređivati njegovu biografiju kao porodični album iz kojeg izbacujemo bivše supružnike kojih se ne želimo sjećati: ovo ćemo izrezati, ovo zatamniti, ovdje ćemo staviti zastavu, a preko gomile leševa jednu lijepo sročenu frazu o „odbrani naroda“.
Sud istorijske nauke ostaje negdje na posljednjoj stranici, sitnim slovima, dok fotografija heroja ide u okvir. Kod tuđeg „velikana“ se postupak odvija obrnuto: briše se sve osim zločina. Tako nastaju dva paralelna čovjeka, naš tragični branilac kojeg „treba razumjeti u kontekstu“ i njihov monstrum kojem istorijski kontekst predstavlja isključivo pokušaj relativizacije.
Vuk Bačanović: Najstrašnija i najtragičnija ličnost srpskog Dvadesetog vijeka
Sarajevski glumac, dobroćudni div, Feđa Štukan je zato pogodio u samo središte stvari kada je napisao da, dok ne „iskopamo svoje zločince i sahranimo ih na neko mjesto srama“, nemamo mnogo prava da se čudimo drugima niti da im solimo pamet. Njegova formulacija je ponešto gruba, ali upravo zato iznenađujuće precizna: ovdje se mrtvi ne sahranjuju samo u zemlju nego u kolektivno identitetsko značenje, štoviše kao temelji identiteta. I onda se čudimo što iz takvih grobalja svakih nekoliko godina niče jedna te ista politika.
Zato je cijela ova predstava sa civilizacijskim lekcijama toliko komična. Zagreb, Sarajevo i Priština imaju puno pravo da prigovaraju Mandiću. Pod uslovom da ne misle da im je ekskluzivno dodijeljena privilegija amnezije.
A zahtjev da se predsjednik Skupštine smjenjuje zbog jedne politički loše procjenjene izjave saučešća već ulazi u zonu institucionalnog teatra apsurda, onom istom u kojem punom parom, kada je u pitanju hajka na Mandića, učestvuje zvanični Beograd koji je i (polu)organizovao nacionalistički spektakl Mladićeve sahrane.
No ostavimo sada beogradske prilike za drugu analizu.
Nema ozbiljnog suočavanja s prošlošću u sistemu u kojem je „moj“ pravosnažno osuđeni ratni zločinac složena istorijska ličnost, čovjek svoga vremena, prijatelj, general, branilac i simbol otpora, dok je „tvoj“ neposredna prijetnja Evropi, demokratiji, ljudskim pravima i (ne)zakonitom deponovanju kancerogenog otpada u Lici.
Ako ćemo, dakle, raskrstiti s devedesetima, odlično. Samo da to ne radimo kao u Nadrealistima, gdje smetljari s obje strane sarajevskog zida uredno čiste svoj kraj tako što vlastito smeće prebacuju preko zida komšiji.
