Piše: Jasna Ivanović
,,Sva je nesreća poticala iz činjenice da se naš gvozdeni šporet u kuhinji nije nikad dao sasvim razbuktati, tako da nam je nedostajao pravi plamen, sjaj. On je stvarao samo još veću pustoš u našoj kući, barem u početku, dok se nismo navikli na dim. Posle, kada smo se dobro isplakali i kada su nam oči već bile presahle od suza, počeli smo da se krećemo u tom plavičasto-sivom dimu kao u svom prirodnom elementu, nazvali smo ga u svom duhovnom jeziku ,domaćim ognjištem’ i onda smo kašljucali, zagrcnuti, kao da pušimo neke skupocene, jake cigare u kojima se ostvaruje miris leta i četinara, kao i topla ideja domaćeg ognjišta.“
(Danilo Kiš, ,,Bašta, pepeo“)
Mjesec crnih dana sav se živistijan u Deliblatskoj peščari ,,navikava“ na oganj, dim i pepeo, kao da je riječ o ,,domaćem ognjištu“, a ne o katastrofi. Po procjenama, koje rastu dok se piše ovaj tekst, preko 5.300 hektara iliti oko trećina peščare zahvaćena je vatrom.
Javna komunikacija o požaru u proteklih mjesec dana pokazala se kao krucijalni problem. Zato sa terena dobijamo slike neumornih građana, koji su gašenje požara uzeli u svoje ruke jer su ruke nesretnih vatrogasnih i drugih aktivnih službi vezane slabom koordinacijom i nedostatkom nasušnog plana. Prirodnoj nepogodi, kojoj se do određene mjere zajednica mora potčiniti, navrh pune čaše jada dodata je i neprirodna nepogoda: u opravdanje zvano sezona požara upisan je bez pokrića dugotrajni izostanak strateškog sprečavanja katastrofe.
Izvještavanje o stanju takođe su preuzeli građani, pa se nije čuditi predsjedniku države što je prije svega par dana, dok se požar širio dramatičnih nekoliko stotina hektara dnevno, izjavio otprilike da nikakve frke nema. Čovjek slabo obaviješten, vatreno zauzet izbornom kampanjom i na kraju naštelovan na sreću, za kariranim stonjacima s flekama od prolivena vina, u toplom krilu potčinovnika, tom vječno zaštitnom domaćem ognjištu svake vlasti.
Kada takvom mizanscenu dodamo i mikrofone pratećih novinarskih vokala, poruka predsjednika da vlada stolom, kampanjom, pa i požarom postaje ozbiljna predstava za javnost. I sto, i kampanja, i požar – pripitomljeni su s par falš nota pijanog predsjednikovog glasa. ,,Rešiću, rešiću, rešiću, lično, lično, lično…“ već mjesec crnih dana odliježe Srbijom i u Srbiji peščarom. Nešto kao gavranovo ,,Nevermore…“ I iljušin je doletio prekasno, i tetku iz sela tog i tog prevarili su na sudu prije no je predsjednik stigao da pomogne…
S malo ili nimalo osvrta na navedene fakte, glavna poruka ove požarne izborne kampanje je izrečena najozbiljnije moguće, bez smetnje od pameti i rezona: sve što gori rešiće, tvrdi, on lično. Dead serious, kako bi se reklo na govornom području potencijalnih stranih investitora, što uvijek dođu na požarišta da ublaže posledice i kao nausput pridodaju trun svojem već basnoslovnom bogatstvu. Dead serious poput vatrenog tornada, jezivog i rijetkog prirodnog udesa, uslikanog kao priviđenje, ili predskazanje nedavno u peščari.
Rešiće… Svaki opožareni živistijan dotle će morati da proguta samo još malo dima, još malo da se nasmudi sopstvene čapre i umiriše deveto koljeno samrtnim smradom domaćeg ognjišta. Bašta, pepeo.
