Vječna potraga producenata za inspirativnim temama u hiperprodukciji striming ere suviše se često oslanja na bezbrojne rimejke/razrade već poznatih ostvarenja iz svijeta televizije ili filma, što se uglavnom završava katastrofama.
Ipak, rimejk filma „Fargo“ u vidu istoimene televizijske serije Noe Haulija ili nova verzija hit serije iz osamdesetih „Šogun“, koju su uradili Rejčel Kondo i Džastin Marks za kanal FX i servis „Hulu“ jesu vrhunski dokaz da manjak originalnosti ne znači ništa ako autorskim tim uspješno postigne autentičnost svoje verzije.
U slučaju „Šoguna“ autorski tandem mudro se više oslonio na književni predložak Džejmsa Klajvela, izbjegavajući kopiranje prethodne adaptacije, uz još mudriju odluku da novu verziju ispriča onako kako je to danas jedino moguće sa suštinskim osloncem na japansku kulturu i nasljeđe. Rezultat je spektakularna serija koja funkcioniše efikasno kao katana u rukama samuraja od scenarija, atmosfere i režije do glume i kamere, ostavljajući blistav utisak u moru konfekcijskog materijala koji nam isporučuje televizija proteklih godina.
Radnja je smještena u Japan 1600. godine tokom perioda građanskih ratova krupnih feudalaca i njihovih samurajskih armija, dok u pozadini svoje interese vuku kolonijalne sile poput Portugala, Španije i Engleske serija publiku uvodi iz perspektive engleskog pomorca kormilara Džona Blektorna (Kozmo Džarvis), koji nakon dugog gusarsko-trgovačkog puta završi nasukan na obali Japana. Sudar krutog samurajskog sistema, u kojem se poslušnost, čast i prezir prema smrti cijene kao osnovne vrline i potčinjivačke etike bijelih kolonizatora motivisane prizemnošću profita, dovodi do situacije u kojoj se ambicije Blektorna, varvarina ili „anđina“, nađu kao apsolutna suprotnost njegovih domaćina, koji se u svojoj borbi vode drugim moralnim kodovima. Pri čemu ne smijemo zaboraviti da je, ipak, krajnji interes obje strane vječna ljudska ambicija za moći nad drugim stara koliko i ljudski rod.
I to je vidljivo već u pilot epizodi kada lokalni seoski gospodar samuraj Omi ( Hiroto Kanai) odsiječe seljaninu glavu bez milosti ili kada njegov feudalni gospodar, surovi i ambiciozni Jobašinga (Tadanobu Asano), kuva do smrti jednog od članova Blektornove posade, kako bi otkrio suštinsku ljepotu smrti, zarad nekoliko haiku stihova. Portret Blektorna kao stranca izgubljenog u stranoj zemlji, potpuno stranih pravila života, besprijekorno je kreiran, dok autorski jednako tandem maestralno gradi napetost u situaciji gdje je vremena za prilagođavanje sve manje, jer se surova igra feudalnih regenata, gospodara Toronage (Hirojuki Sanada ) i Išida (Takehiro Hira), u vezi sa prestolom Japana sve više primiče svom kraju. Naime, Blektornov dolazak je kamenčić na tasu koji mijenja delikatnu ravnotežu moći, a kako se igra moći mijenja tako i postaje sve krvavija i nemilosrdnija, dok maske uglađenosti i lukavih strategija postaju sve vidljive idući prema finalnom obračunu, u kojem se strane moraju izabrati, a greška u izboru znači smrt, da li od vlastite ili tuđe ruke, zavisno od položaja u igri.
Odlično napisan scenario savršen je temelj na kojom autori uz pomoć vrhunske kamere, muzike i glume savršeno kreiraju atmosferu Japana iz jednog od najburnijih perioda njegove istorije uvjerljive iz perspektive Blektorna, ali još uvjerljivije iz perspektive Japanaca.
U ovom segmentu produkcije možda je i jedina slabost serije Kozmo Džarvis, bez obzira na trud, jer jednostavno nije glumački kalibar koji se može nositi sa Sanadom, Asanom ili Anom Savai kao gospom Mariko, pošto mu oni redom kradu scene u svakom zajedničkom kadru. Istina, i sama pozicija njegovog lika jeste napisana iz ugla čovjeka koji se teško snalazi u novoj sredini, ali treba biti realan i priznati da su njegove japanske kolege daleko talentovanije i harizmatičnije od njega.
Dobro je što je sama postavka serija konstituisana tako da oni i obavljaju lavovski dio glumačkog zadatka, gdje je pravo uživanje posmatrati Sanadu kao Toronagu, genijalnog vojnika i stratega, koji je svjestan da svaku pobjedu u igru plaća krvlju svojih najbližih, ali da izlaza osim pobjede za njega i Japan ne postoje, isto kao i maestralnu pojavu Savai u svedenom, ali vrlo upečatljivom liku sposobne žene zarobljene krutim pravilima sopstvene kaste, bračnog patrijarhata i vlastitog osjećaja dužnosti.
U generalnom skoru „Šogun“ je pravo malo remek-djelo od serije koja koristi sve prednosti televizijskog načina pripovijedanja držeći fokus umjesto spektakla na zapletu i likovima, kako bi ispričala publici zadivljujuću sagu o sudaru različitih kultura, motiva i emocija u autentičnom okruženju, kako bi njeni junaci mogli jednako uvjerljivo iznijeti svoju fascinantnu priču o ambiciji, časti, dužnosti i ljubavi.
Izvor: Glas Srpske
