Piše: Elis Bektaš
Pomalo arhaični i u svakodnevnom govoru skoro odumrli izraz njemak označava nijemog, mutavog čovjeka. U južnoslovenskim jezičkim registrima nijemost je poslužila za nominaciju Germana kao ljudi nesposobnih za razumljiv govor.
Indikativno je da južnoslovenski dijalekti bez većeg otpora pristaju na jezičke modulacije, pa tako politički vrhovi u Sarajevu i Beogradu, prevashodno iz razloga dodvoravanja Erdoganu, danas govore Türkiye umjesto Turska, ne razmišljajući kako da razriješe bezbrojne lingvističke zavrzlame oko izvedenica, Nizozemska potiskuje Holandiju, a Bombaj je odavno postao Mumbai. No Njemačka, skupa sa svojim žiteljima, Nijemcima, opstaje i nikom ne pada na pamet da tu zemlju i njene žitelje počne zvati onako kako oni sami sebe nazivaju.
Nijemci se, naravno, zbog toga ne ljute i iskazuju potpunu nezainteresovanost za način na koji ih drugi nazivaju, sve dok uživaju slobodu da unutar svog jezika označavaju druge onako kako im je volja. Takav odnos prema jezičkim slobodama jedna je od rijetkih korisnih stvari, uz radnu disciplinu, koja se može naučiti od Nijemaca. Južni Sloveni, nažalost, još uvijek nisu razvili blagorodnu indolenciju po pitanju jezika već se troše u međusobnim, po pravilu imbecilnim ubjeđivanjima ili, u najboljem slučaju, u hinjenoj toleranciji.
A stvar je krajnje jednostavna – nakon fragmentacije i kasapskog tranširanja centralnog južnoslovenskog jezičkog sistema, srpski i hrvatski lingvisti nemaju pravo na ljutnju, a pogotovo ne na dokazivanje nevaljanosti činjenice da bošnjački korpus jezik kojim se služi naziva bosanskim, niti bošnjački lingvisti imaju pravo na ljutnju i uvrijeđenost zato što se u srpskom i hrvatskom jezičkom registru taj jezik često označava kao bošnjački. Ako im nije jasno zašto ne uživaju to pravo, samo neka se prisjete kako nazivaju zemlju čiji je glavni grad Berlin i kako nazivaju njen najbrojniji narod.
Međusobne optužbe južnoslovenskih, prevashodno srpskih, hrvatskih, bošnjačkih i crnogorskih jezikoslovaca o krađi jezika u najmanju su ruku budalaste, premda bi preciznije bilo nazvati ih debilnima. Naime, kada vam neko nešto ukrade, vi to nešto više ne posjedujete. Pored nerazumijevanja jednostavnih pojmova kao što je krađa, te svađe svjedoče i otužno nerazumijevanje dinamike istorijskih, društvenih i jezičkih procesa, kao i činjenice da ime ne predeterminiše prirodu bića koje označava već nastoji da na tu prirodu ukaže a posteriori. To što na planeti Zemlji komšijske planete nazivamo Mars i Venera apsolutno ništa ne govori o prirodi i ontologiji tih nebeskih tijela.
No još veći problem od tih budalastih svađa ubrzana je degradacija mišljenja i jezika u ukupnom južnoslovenskom prostoru. Dominantni javni diskursi, politički, akademski, medijski, kulturološki… ne samo da su izgubili imunitet i da sve lakše doživljavaju kontaminaciju uticajima neprirođenim biću južnoslovenskih jezika, poput nakaradne konstrukcije „bez da“ koja potiskuje konstrukciju „a da ne“, već postaju sve histeričniji i sve isključiviji, dakle sve podesniji za monolog i sve nesposobniji za dijalog.
Jezik zagađen parolama, frazama, imperativima… svoje govornike neumitno pretvara u ljude nesposobne za razumljiv govor. I zato Južni Sloveni jedni drugima sve više postaju – Nijemci. A kada se taj proces dovrši, onda im ne preostaje drugo doli da budu poslušne sluge onim pravim Nijemcima, čije se političke elite ponovo odazivaju primamljivom zovu Dranga nach Osten.
