Piše: Elis Bektaš
Na Balkanu se turska riječ götürüm zadržala u obliku đuturum, označavajući staru i onemoćalu osobu za koju mlađi ponekad vjeruju da živi više iz navike nego iz stvarne potrebe. Đuturum može biti simpatičan i prijatan ili neugodan i dosadan, ali on po pravilu nikad nije opasan. Nikad, osim kada ga pronađemo u politici.
Đuturum, kao paradigma političke gerijatrije, označava one koji su davno prešli granicu nakon koje bi čovjek trebalo da uživa u unučadima, knjigama i šetnjama, ali njima se baš i ne silazi sa pozornice, uvjereni u svom staračkom ludilu da bez njih neće biti ni države ni naroda. Đuturum u politici paradigma je luđaka zaraženog vlašću koji je odavno potrošio i energiju i ideje, ali se i dalje grčevito drži vlasti i nemoć nadoknađuje bahatošću i agresivnom kontrolom, a prazninu misli zamjenjuje frazama i prisustvom u eteru.
Glas im postaje hrapav, rečenice nepovezane, pokreti usporeni, refleksi otupljeni ali apetit za vlašću ostaje mladalački. Poput starog i rasklimatanog automobila, oni sve teže savladavaju kilometre dok proizvode sve više buke i ispušnih gasova, postajući sve veća smetnja i sve veća opasnost za druge učesnike u saobraćaju.
Fenomen političkog đuturumluka nije samo balkanski problem. U ovdašnjem iskustvu postoji Josip Broz koji je posljednju deceniju vladavine proveo kao zombi na medikamentima, ali i Velika Britanija se nakon Drugog svjetskog rata jedva riješila Čerčila opsjednutog vladarskom moći, na čelu Sovjetskog Saveza smjenjivali su se starci, Kastro je ispraćao američke predsjednike kao na pokretnoj traci a Sjedinjene Američke Države dočekale su da se na njenom čelu u dvadeset i prvom vijeku smjenjuju dva ishlapjela mamlaza, Bajden i Tramp.
Đuturum u politici je svojevrsna negacija prirodnog toka života. Dok bi društvo trebalo da prolazi kroz smjene generacija, ono ostaje zarobljeno u ciklusu recikliranih lica i recikliranih parola. Takvi lideri ne silaze sa scene ne zato što vjeruju da su besmrtni, već zato što im je vlast postala jedini žirant i oslonac smisla. Njihov najveći strah nije smrt, nego anonimnost. Zato đuturum panično zahtijeva kamere, konferencije i govornice, ponavlja svoje parole o narodnoj sudbini, istorijskoj misiji, zavjerama, ugroženosti… koje odavno pripadaju jeziku kretenluka i poziva se na iskustvo koje je davno izgubilo potentnost da donese rješenje već umjesto toga samo produžava i uvećava probleme.
Zato je đuturumluk u politici ne samo individualna, već i institucionalna bolest i ludilo, jer đuturum blokira prirodne procese društvenog i političkog obnavljanja. Kao što u šumi stara, osušena ali neposječena stabla zaklanjaju sunce mladim izdancima, tako đuturumi sprečavaju razvoj novih naraštaja. Zbog njih mladi odlaze ne samo iz politike već i iz zemlje, uvjereni da je svaki ishod unaprijed odlučen i da nema svrhe takmičiti se sa gipsanim spomenicima koji se i dalje predstavljaju kao živi političari. Tako đuturumluk postaje i kolektivna bolest i ludilo čitavog društva koje, poput skuhane žabe, pristaje na gerijatriju kao na neminovnost.
Pristojna i svjesna društva tragaju za načinima da institucionalno i legislativno ograniče trajanje vlasti, nepristojna i nesvjesna društva pristaju na teror đuturumluka ili su, poput današnjih Sjedinjenih Američkih Država, nesposobna da uvide procese dokidanja tih ograničenja koji se dramatičnom brzinom odvijaju pred njihovim očima. Društva koja trpe đuturume i sama su na putu da postanu đuturumska, nesposobna za smjenu generacija i ideja.
Đuturum je i paradoksalna figura jer se u njegovoj ontološkoj nemoći krije stravičan potencijal političke opasnosti. On više nema ni snagu ni viziju da pokrene društvo ali zato posjeduje iskustvo manipulacije, sposobnost da opsjeni nostalgijom i da, poput starog gramofona, beskonačno vrti iskrzane ploče o istoriji, narodu, žrtvama, svijetloj budućnosti… Ono za šta se vjeruje da su iskustvo i mudrost političkog đuturuma, to je samo sve deblji sloj političke patine i sve dublji otpor razumijevanju dinamike neprekidno mijenjajućeg svijeta.
Koliko je fenomen političkog đuturumluka opasan pokazuje slučaj Crne Gore koja se nominalno riješila svevlašća Mila Đukanovića, ali on je i dalje dovoljno moćan i vlastan da iz sjene, poput kakvog polipa, dotiče neuralgične tačke te nikad do kraja artikulisane države. Ipak, tu je napravljen barem taj početni korak detronizacije jednog đuturuma i ako često zbunjeni i pogubljeni Jakov Milatović ima ikakvu političku vrijednost, ona je sadržana u tome što on crnogorsko društvo podsjeća da je moguće da njime vlada i neko drugi, a ne vječiti Milo, te u činjenici da će njega, po isteku mandata, biti neuporedivo lakše smijeniti.
U još manje artikulisanoj državi, Bosni i Hercegovini, pored notornog trojca Izetbegović-Dodik-Čović, politički đuturumi su čak i biološki znatno mlađi političari, poput Konakovića ili Draškovića, iz prostog razloga što imaju đuturumske ambicije i što su odabrali da slijede model političkog đuturumluka, a u ostvarenju njihovih nauma pogoduje im činjenica da su društva u toj zemlji bolno nesposobna da razumiju bilo kakav politički pojam, proces ili fenomen, pa stoga nisu u stanju prepoznati đuturume ni kada ih na stratišta odvode.
U Srbiji, kojoj kao državi takođe manjka artikulisanosti, stanje je nešto drugačije. Tamo je đuturumluk toliko dugo i toliko metodično oblikovao političku sudbinu te zemlje da ga je na kraju nužno morao zamijeniti politički vampir. Ipak, u Srbiji je mladost ustala na noge i pokazala da je moguće podići glas i upotrijebiti kapital vlastitog političkog i društvenog subjektiviteta u borbi ne samo protiv političkih đuturuma već i protiv političkih vampira.
No, neka kao nauk za buduće naraštaje posluži saznanje da je za uspjeh u borbi protiv političkih đuturuma i političkih vampira najvažnije – na vrijeme prepoznati i jedne i druge. Što kasnije društvo prepozna da je u vlasti đuturuma i vampira, to će njegovo sužanjstvo duže trajati.
Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala
