Postoji jedna, čini se, paradoksalna stvar koju velika umjetnost – za razliku od istorijske nauke – povremeno umije da potvrdi dosta rječito i efektno: da bi se iskonsko i nepatvoreno zlo prikazalo vjerodostojno i zbiljski, u ogoljenim i čistim strahotama svoje neuhvatljive suštine, dovoljno je ponekad da se izmaknemo iz njegovog jezgra i fokusiramo na „margine”.
Fakticitet – koliko god on već sam po sebi bio zlokoban i stravičan – ovako artikulisan i premetnut u slutnju funkcioniše, logikom košmara, dosta sablasnije, a istovremeno podjednako stvarno. Zločin kao slutnja i smrt kao sjenka: zlo koje nije stravično svojom autentičnošću nego svojom običnošću, lakoćom kojom se sprovodi i malim dnevnim rutinama koje teže da ga premodeluju u sasvim običnu, ni po čemu izuzetnu – ljudsku normalnost.
Lakoća življenja
Uzmimo sljedeću scenu: čovjek u svojim najboljim godinama ustaje u zoru, nebo je pomalo tmurno ali on je naspavan i svjež, umije se i obrije lice, u trpezariji ga dočekuje miris doručka i srećna porodica, obrok je ukusan i djeca su radosna, ubrzo počinje raspust i oni planiraju odlazak do svog omiljenog izletišta – teme za stolom su još i vremenska prognoza ili sport. Hiljadu i jedna dnevna sitnica, frivolna rutiniranost, lakoća življenja i način da se prekrati vrijeme.
Pošto je pojeo svoj omlet i pročitao novine, čovjek poljubi suprugu, 08:45 je časova i on ubrzo mora na posao – stavlja tada svoju šapku na glavu i navlači lakirane čizme, na kapi su mu nacistički totenkompf, orao raširenih krila i svastika – čovjek je SS-Obersturmbannführer, zove se Rudolf Hes i upravlja Aušvicom, logor je par stotina metara od njegove porodične kuće, a mračni oblaci su zapravo dim iz fabrika smrti koje je sam osmišljavao, u njima je – samo za vrijeme Hesovog komandovanja – ubijeno skoro dva i po miliona ljudi.
I pored prilično velikog broja filmova sa temom Holokausta, britanski režiser Džonatan Glezjer svojom Zonom interesa (2023) – istorijskom dramom nominovanom za Oskara u pet kategorija – nalazi dosta invetivan način da ispriča priču o Aušvicu. Naime, njegov fokus nije na logorima smrti, već na njihovoj „margini” – na porodičnoj kući sa urednom baštom i idiličnom atmosferom unutar ovog pitomog doma Rudolfa Hesa i njegove supruge Hedvige.
Film evocira iskustvo masovnih zločina tako što ih ne prikazuje, on nije strašan svojom naturalistički ogoljenom radnjom, prikazivanjima smrti i gasnih komora, već je strašan svojom običnošću, lakoćom kojom se odlazi na jezero, sluša gramofon, bere cvijeće, suši veš ili razbibrigom djece na ljuljaškama dok se, s one druge strane visokih zidova, ljudi pretvaraju u sapune i u hiljadama guše gasom ciklon B.
I zato je Glejzerova priča uspješna i efektna – autor ne prikazuje zločin, on računa na iskustvo, premodifikuje ga u crnu slutnju, a kritičku žaoku okreće ka ljudskoj prirodi – lice monstruma je strašno jer podražava normalnost. Monstrum sprema sebi doručak, ide na pecanje, voli svoju suprugu i vaspitava djecu – izgleda kao običan čovjek. Zapravo, jedan od sablasnijih momenata, trenutak kad zlo vrhuni i dostiže svoj zenit, dolazi iz površne i banalne porodične rasprave, vrhovna komanda odlučuje da Hesa repatrira u Oranijenburg i njegova supruga – naviknuta na srećan i lagodan život kraj Aušvica – protestuje protiv moguće selidbe: „Ovdje imamo sve što želimo. Živimo kako smo oduvijek sanjali. Sve što nam je potrebno nam je pred pragom i naša djeca su srećna. Ovo je naš životni prostor. Ovo je naš dom.”
Kolektivna psihoza
Ima nekih petnaestak godina otkako je, o istom ovom fenomenu, snimljen kratki dokumentarni prilog „Srećni nacisti” (2008) – desetominutni film (ponegdje poznat i pod naslovom „Nepodnošljiva lakoća biti nacista”, eng. The Unbearable Lightness of Being a Nazi) snimljen na bazi fotografija i arhivske građe koje prikazuju život nacističkih vojnika u blizini Aušvica. Jedna od njih, posebno sablasna, snimljena je 18 kilometara od Aušvica u jednom nacističkom odmaralištu, na njoj su četvorica oficira sa svojim djevojakama, sviraju harmoniku i naročito su srećni:
„Kad pogledate ove fotografije oni izgledaju skoro kao normalni ljudi” – kroz suze ih opisuje preživjela logorašica Redžina Špigl – „…ima nešto u ljudskom mesu… jer kako si mogao da sjediš tamo i da znaš šta se dešava ljudima u blizini i da uživaš u svom životu?”. Kolektivna psihoza – tamo gdje ljudski lik izgleda najbezbrižnije, tamo je najmanje empatije i tamo je zlo najčistije u svome vrhuncu. A kad su, nakon nekoliko godina, neke od ovih oficira suočavali sa prizorima zločina za koje su bili odgovorni – i pošto su bili apstrahovani iz gomile, izuzeti iz ratnog izvitoperenog doživljaja realnosti, udaljeni od sile koju je oličavao Treći rajh – na njihovim licima je bio užas.
Jutros mi je prijatelj poslao zanimljivu fotografiju (preuzeta je sa javne fejsbuk stranice „Zagreb – kakav je bio nekada”). Snimak je iz 1942. godine i na njemu je poznato zagrebačko savsko šetalište – u pozadini je tek izgrađeni željeznički most – fotografija prikazuje vedru sliku svijeta: vrijeme je lijepo i na kupalištu su bezbrižni ljudi, tu su i neke porodice, u krupnom kadru je čovjek srednjih godina, možda otac sa svojom djecom, ćerkicom i sinom, i svi troje su nasmijani. Tek jedan detalj odaje imliciranu morbidnost (da nije te sitnice možda ne bismo ni mogli da pretpostavimo da je fotografija iz perioda Drugog svjetskog rata) – dva njemačka vojnika, po uniformama bi se reklo Luftwaffe – takođe šetaju stazom. Sugrađani lišeni empatije, nasmijana lica, plaža, sunce i niko ne bi rekao da su dolje, niz rijeku, ustaški logori smrti: „Evo, pogledaj ih, dok Jasenovac radi punom parom” – napisao mi je u poruci prijatelj.
