Generacija koja je 1992. „morala da prođe Tolstojevom“, sada oseća da se mora na Pink. Da li isto osećanje dele u međuvremenu stasale generacije, videćemo uskoro.

Piše: Aleksandar Živković
Organizatori beogradskih protesta konačno su izabrali udarnu maršrutu. U subotu se ide na Pink, glavnu polugu, ali i simbol, režimske propagande u Srbiji. Istovremeno i centar kulturne i moralne devastacije srpskog društva. Neki kažu da je odluka organizatora možda zakasnila. U svakom slučaju, ona je iznuđena od samih demonstranata željnih obećane „radikalizacije“ protesta. Pored toga, organizatori su se našli pred dilemom koju su imale vođe Vidovdanskog sabora i Studentskog protesta 1992: kako ispuniti zahteve koji su u „opozicionom“ narodu shvatani kao gotova stvar, a koje režim nije hteo ni da uzme u obzir? I tu negde prestaje analogija sa devedesetim, jer su tada bile drugačije i međunarodne okolnosti, i snaga vlasti i snaga opozicije.
Dok je Miloševićev SPS izgubio parlamentarnu većinu, nekako odmah po uvođenju sankcija, i mogao da se održava samo uz pomoć Šešelja i prebega iz „demokratske opozicije“, SNS se, kaže Bogosavljević iz IPSOS-a, dobro drži i opet bi dobio izbore. Dok je Milošević bio pod sankcijama, a rat u Bosni bio u zamahu, Vučić sa ambasadorom Hilom otvara obilaznicu oko Beograda… Iako, dakle, ne treba praviti olake analogije sa devedesetim, neke političke “ tehnikalije“ mogu se porediti: kao što je 1992. godine pala „spasonosna“ ideja „Mora se Tolstojevom“ (naslov uvodnika NIN-a koji je napisao Slobodan Reljić), u Tolstojevoj 33 na Dedinju živeo je Milošević; tako se i sada javila ideja „mora se na Pink“.
Datumi skupova posle dvadeset i jedne godine su otprilike istovetni, tako da ćemo u subotu videti da li su Beograđani onoliko odlučni kao studenti 1992. godine. Da podsetim Studentski protest tada je vodio student-prorektor Dragan Đilas. Sada se drži malo po strani organizacije protesta, ali je onda bio istinski autoritet za studente. Sećam se da me niko nije podržao kada sam od njega tražio da se sačeka da se svi studenti (nekoliko desetina hiljada) sačekaju da dođu do Topčiderske zvezde, da pokažemo masovnost i zajedništvo, pa kroz tu usku Tolstojeva, već preprečenu bornim kolima i vodenim topovima i ne moramo. Đilas je naredio da vrh kolone ipak uđe u Tolstojevu i tu smo se suočili sa policijskim kordonom.
Momci iz Glavnog odbora brzo su se snašli skidajući majce, pokazujući time da su spremni da prime na sebe pendreke. Taj potez je malo umirio obe strane, ali je atmosfera bila napeta, šanse za prolazak kroz Tolstojevu nikakve, i Đilas je naredio da se rasturimo i blokiramo ulice po gradu. Nas trojica kolega sa medicine i tri kontejnera smo blokirali Stari savski most, sve negde do ponoći, mada su šanse da dobijemo batine od besnih vozača bile veće, nego da nas ispendreči policija u Tolstojevoj.
Zanimljivo, policiji uopšte nije smetala studentska blokada saobraćaja u gradu. Glavni zadatak je bio: ne pustiti ih kroz Tolstojevu, i to su ostvarili. Kakvu će taktiku Vučić da primeni u subotu meni je manje interesantno pitanje od onoga da li su novostasale generacije Beograđana shvatiti da se „mora na Pink“?
Ilustracija – Naslovna strana NIN-a: Studenti pred kordonom u Tolstojevoj 1992.
