Ostavljamo po strani razmatranje o tome da li je bilo pozvanijih autora da dobiju nagradu „Miroslavljevo jevanđelje“ od književnika Milutina Mićovića. O tome je odlučio žiri sastavljen od eminentnih tumača književnih tekstova i uglednih ljudi, te se njihova odluka valja poštovati.
Međutim, buka što se minulih dana digla s namjerom da se slavodobitna knjiga Milutina Mićovića ocijeni kao štivo napisano „u nacističkom duhu i stilu, prepuna govora mržnje, laži i velikosrpskog šovinizma“ mora se utišati iz prostog razloga.
Procjenjivači „štete“ zapali su u hermeneutičku jeres, kakvu profesori književnosti nazivaju „učitavanjem“. Pojašnjenja radi, to znači da značenja što se pripisuju nekom tekstu nije moguće dokazati samim tekstom koji se tumači. Možda to i nije jedini grijeh uznemirenih tumača, možda će to prije biti latentni žal za gubitkom benefita, kakve su sticali u minulim decenijama nošeni krilima političke moći, a ne svojim visokim naučnim ili estetskim dostignućima. Međutim, nije ni to naročito važno razmatrati, jer je zarad demokratskog zdravlja ovog društva važnije pojasniti da je nedopustivo tumačiti tekstove izmještanjem, dužih ili kraćih, odlomaka izvan (kon)teksta.
Ako bi se posezalo za takvom metodologijom, kako je već neko rekao, mogli bismo na osnovu jedne stranice spaliti bilo koju knjigu. Ako bismo, dakle, „spalili“ Mićovića, onda bismo morali da „spalimo“ i Njegoša. Dabome, ne stoga što ova dva autora stoje na istoj estetskoj ili intelektualnoj ravni; upravo ne stoje – Njegoše je bog, a Mićović samo čovjek – već što se Mićović u svojim eksplikacijama nije ogriješio o Njegoševo shvatanje crnogorstva.
Razmotrimo sada dva odlomka iz Mićovićeve knjige, što su bez ikakvog ozbiljnog interpretativnog osnova uzeti kao dokazni materijal da se Mićovićeva knjiga ocijeni kao „fašističko jevanđelje“ (Adnan Čirgić).
1.
- No i pored velikog djela, koje nam je Njegoš ostavio, ne može se reći da su ga svi Srbi primili i razumjeli, kao što se ne može reći da su svi Srbi – Srbi. Od Srba su nastajali srpski Muslimani, srpski Hrvati, pa i srpski Albanci. To je i tema Gorskog vijenca i Luče – otpadništvo od svog porijekla, otpadništvo od istine, otpadništvo od svjetlosti, smrtni zaborav, i izdajstvo.
Šta je sporno u ovom odlomku? Ništa. Mićović samo ponavlja ono što je opštepoznata istorijska činjenica da su mnogi Srbi prešli iz prađedovske vjere u neku drugu vjeru i/ili naciju. Da li je Njegoš imao apsolutno negativan stav prema otpadnicima od prađedovske vjere? Jeste, što je takođe opštepoznato.
2.
- A kada Crnogorci isprazne iz sebe svoj duhovni sadržaj, koji drži nacionalno-kulturna matrica srpstva, postaju niko, ili nula-ljudi. To je ontološki i matematički tačno, a empirijski vrlo provjerljivo. Nula od čovjeka, nula od ljudi. Prvi Crnogorci su češće upotrebljavali izraze ništa čoek, ništa ljudi, nečoek i neljudi…
Da li je u ovom odlomku plasiran govor mržnje, fašizam, nešto slično, kako već tvrde Milovi intelektualci, upravo oni što su dvije decenije ukidali pravo Srbima i političkim neistomišljenicama na ljudsko i građanko dostojanstvo? Nije. Više je nego jasno, a cjelina knjige to dodatno potvrđuje, da autor govori s pijetetom o Crnogorcima iz Njegoševog vremena, kao što je očigledno da s etičkim gnušanjem govori o današnjim političkim/interesnim „Crnogorcima“, što su se odmetnuli od petrovićevske Crne Gore. A, beli, Crnogorac koji se ogriješi o Njegoša i nije neki Crnogorac.
Autor: Jakša P.
