Neko bi pomislio da u Zagoriču mogu da niknu samo problemi. Kad se naselju nalijepi riječ “klan”, teško se briše. Bez obzira koliko veliko ili malo naselje bilo: Škaljari, Kavač, Surčin, Voždovac ili Zagorič, prva asocijacija je, sve klan do klana. Međutim, pojavila se nedavno zbirka poezije autora Pavla Gligorovića, koja pobija sve stereotipe. Zagorič je ipak tu iza Gorice, a kad je nešto određeno Goricom može biti i predivno, ljudski i pitomo, bez problema.
Već dugo nije nastala poezija tako precizna, nepretenciozna, ubitačna, anti-megalomanska, prije svega tako gradska. Autor je knjigu izdao sam. Nema kilometarske samoljubljive biografije na korici, nema tvrdog poveza i zlatotiska na prednjoj korici, ali to ovoj knjizi ne smeta da bude za koplje bolja od svih pjesnika koji se guraju za nagrade i slavu od Karvera, do Berlina, NVO, DANU i CANU. Postoje u ovoj poeziji nevidljivi glavni likovi: Morača, Gorica, ljubav, alkohol, noć i grad. Odličan recept za dobru poeziju.
Ali ima još nešto među tim koricama, kao i svaka poezija koja ima snage da odjekne, i ovđe ima stihova koji preciznije nego svi novinski naslovi secira društvo. Red je da ih navedemo onako kako se i u pjesmama pojavljuju.
U uvodnoj pjesmi “Majakovski u karantinu” postoje stihovi: zastave su naši/hemoroidi, a nekoliko koraka dalje piše: i nismo dotakli dno/i nikad nećemo/jer dno je u nama.
Zatim u pjesmi izuzetnog naslova “Ne danas” nalaze se stihovi: neke bolesti/nikako da preležimo/što je čovjek/do gramofonska ploča/koja se vrti u krug.
Podgorica kuburi sa pjesmama, ali sad ima jednu dostojnu sebe, “Podgorica u nama” koja se završava stihovima: opet sam na raskršću/kod kina kulture/ne znam gđe da krenem. Mnogi su tu zapeli.
Gužva u gradu nudi zaborav, piše Pavle, a u pjesmi “Mi smo djeca dosade” kaže: mi smo đeca dosade/američkih filmova i televizije/bijesnih kola i revolvera/i vještačkih sisa/Pamele Anderson … jeftine burgere/i novi ajfon/slobodu tražimo/na internetu. Pjesma se završava stihovima koji nas savršeno opisuju: previše su smeća/natrpali u nas/nismo se bunili.
Strah me je da ne postanem/jedan od njih, ništa tačnije i poštenije nije odavno napisano, a zna se dobro na koga se odnosi.
Važna je zbirka poezije “Daždevnjak na suncu” Pavla Gligorovića, prije svega jer će se zaboraviti kad tad sve ove odvratne političke igrice i trgovine, a ostaće ova zbirka od pedesetak strana da svijetli više od svih imena koja su dupetom grijala stolice u parlamentu.
Dok se u parlamentu prepiru ko je koga izdao, ko je kakve pare uzeo, ko je koje fotelje zauzeo, važnije od svega je što je Pavle Gligorović izdao zbirku dobre poezije. Amin!
Đuro Radosavović
Izvor: Vijesti
