Vojvoda Mirko Petrović, stariji brat knjaza Danila i otac kralja Nikole, rođen je u Njegušima 1820. godine. Ovaj čovjek izrazitog vojničkog i diplomatskog dara, vatreni pobornik svesrpskog ujedinjenja, pokazao je i pjesnički talenat u svojoj zbirci epskih pjesama Junački spomenik koja je prvi put štampana 1864. na Cetinju. U ovom gradu je umro od kolere 1867. godine.
Zbirka Junački spomenik sadrži tridesetak pjesama posvećenih bojevima Crnogoraca s Turcima u periodu od 1852. do 1862. godine. Same pjesme Vojvode Mirka nijesu značajne po svojim umjetničkim dometima, ali imaju važan istoriografski značaj. „Punije su istorije nego poezije“, kako bi rekao Vuk Stef. Karadžić, procjenjujući osnovno svojstvo junačke epike, što je nastajala na prostoru današnje Crne Gore. Ovdje izdvajamo odlomak iz pjesme „Boj na Medunu u kučima“
Boj na Medunu u Kučima
(1862)
Cmili nešto gore u planini:
Al’ je zmija, al’ bijela vila?
Al’ je oraj polomio krila?
Ali soko pilad pogubio?
Nit’ je zmija nit’ bijela vila,
Nit’ je oraj polomio krila,
Niti soko pilad pogubio,
Nego Srbin iz kučke krajine,
Skraj Meduna, grada bijeloga,
Vojvoda Miljanović Marko;
Evo ima četiri godine,
Otkad Kuče Turci poharaše,
Turcima se Kuči predadoše,
I krvavu sablju poljubiše,
Ma ne hoće vojvoda Marko,
Sam se drži pri Komu planini,
Sobom nema druga ni jednoga,
Do sokola Stanojević Joša.
…………………………………………..
Turski idu, a turski govore,
A po turski povezali čalme,
Po turski su sablje pripasali,
Po gradu ih niko ne poznaje;
Dok udari akšam i jacija,
Tad po jednu posjekoše glavu,
Pa je nose Komu na planinu.
To trajalo četiri godine,
Dok pogibe Stanojević Jošo,
Sam ostade vojevoda Marko,
Misli junak šta će od života;
Sve mislio na jednu smislio,
Ode Srbin preko Gore Crne
Dokle dođe na polje Cetinje,
Pred svojijem Nikolajem knjazom,
Pa se knjazu smjerno poklonio,
Ljubi njega u skut i u ruku,
Pita njega crnogorski knjaže:
„Oklen si sad, kučki vojevodo!
Zar nijesi poša’ kod Turakah,
Ka’ ostali svi kučki glavari?“
A vojvoda knjazu odgovara:
„Slušaj dobro, dragi gospodare!
Ja nijesam bio u Turakah,
Niti ću se predati Turcima,
Dok je moja na ramenu glava;
Evo ima četiri godine
Kako se sam bijem sa Turcima;
Sa mnom nema druga ni jednoga,
Do sokola Stanojević Joša,
Juče mi je Jošo poginuo,
Pod gizdavom varoš Podgoricom!
Sad sam osta’, bez nigđe nikoga
Od kučkoga roda žalosnoga!
Al’ te molim, dragi gospodare!
Da mi podaš nekoliko vojske,
To Piperah i Bratonožićah
I serdara Piletića Jola,
Da udarim na Medunu gradu,
I popalim turske karaule;
Od Meduna do Zete prostrane,
I krvave varoš Podgorice
Biće Kuči, đe i moja glava.“
Ali knjaže njemu odgovara:
„O vojvodo, Miljanović Marko!
Sad ne mogu da ti indat dajem,
Evo ima po godine danah,
Ka’ se biju Katunjani mladi
I Brđani, sokolovi hrabri,
Po granicah od Hercegovine.
…………………………………………..
* Pjesma u cjelosti, kao i ostale pjesme iz zbirke Junački spomenik dostupne su u elektronskom izdanju na sajtu https://www.rastko.rs/
