Ovaj Vidovdan, kao što je to slučaj posljednjih godina, dočekujemo sa okupiranom svetom kosovskom zemljom. Neko će reći da nema mjesta proslavi ili da je ovaj praznik obesmišljen dugogodišnjim povlačenjem srpskog naroda sa svojih vjekovnih teritorija, pa, eto, i sa zavjetnog srpskog prostora. To bi, vjerovatno, tako i bilo kada ne bi sama proslava Vidovdana i sam Kosovski mit bile koordinate zacrtane u vremenu petvjekovnog ropstva pod Turcima, kada je gotovo svaka stopa srpskih zemalja bila okupirana, a Srbi bez nade u skoro oslobođenje. Time dolazimo na teren nepokorne i neosvojene srpske duhovne geografije, koja opravdava ovo naše sjećanje i slavlje.
Piše: Ivan Bulatović, predsjednik Bratstva pravoslavne omladine Crne Gore
Najprije treba reći da pored sjećanja ima povoda za slavlje. Ako se osvrnemo na suvi istorijski fakticitet, vidjećemo da iza nas stoji jedna srednjovjekovna bitka, koja se nepovoljno završila za srpski narod, koji je u svojoj epici Kosovo i događaje oko njega nazvao „Propast carstva srpskoga“. Kao što vidimo, ono što stoji iza nas je događaj koji nosi nesumnjivu tragiku. Pored toga što tragika sama po sebi još od antičkih vremena nosi uzvišenost i izaziva pijetet, u hrišćanskom ključu ona postaje prostor praznika, preobražavajući uobičajeni nivo poimanja na onaj jevanđelski, odnosno golgotski.
Na ovom mjestu ćemo napraviti digresiju osvrtom na odnos hrišćanstva i rata, kako bismo razumjeli zbog čega je kod nas jedna bitka poprimila obrise jevanđelskog događanja.
Kada je prije dvije godine osvećen hram Oružanih snaga Ruske federacije, pojavili su se kritičari koji su kao argument protiv gradnje jednog takvog hrama isticali da Hristos nije bog rata, da se hrišćanstvo očituje u djelovanju u skladu sa paradigmom nenasilja, da se ne može spojiti ubijanje na bojnom polju sa moralnim imperativom jevanđelja. Otkud onda u Crkvi tako jak i živ spomen svetih ratnika i otkud, najzad, da cio jedan narod kao jedan od glavnih stubova svog hrišćanskog identiteta bira upravo odlazak na „trisveto i na trisastavno“ bojno polje, a njihova krv, krv, dakle, tih ratnika, da bude osvećujuća za samu tu zemlju, čineći je navijek ne samo našom nego Hristovom?
Ovaj paradoks jedino se može na pravi način razumjeti pravilnim tumačenjem Hristove riječi da nema veće ljubavi od one da ko život svoj položi za svoje bližnje. To može biti u bukvalnom smislu „glava za glavu“, tako što ću ja poginuti da bi drugi živio u miru, a može se ogledati u odbrani duhovnog identiteta bez kojeg se ljudsko postojanje iz jednog strelovitog dviga „odavde do vječnosti“, pretvara u „sajam besmisleni“ na kojem se čovjek vrti ukrug, nemajući šta da ponudi svijetu oko sebe niti sistem vrijednosti koji bi predao svom potomstvu.
Pomenuli smo žrtvu, jer je žrtvovanje ključni hrišćanski pojam, u čijem ključu je za hrišćanina jedino moguće objasniti pojave u svijetu i među ljudima. Ta žrtva je ovdje više nego očigledna, jer se čovjek na bojom polju žrtvuje radi onog drugog onog slabog i nemoćnog, ugroženog, koji ne može da izađe na to bojno polje i da se brani. Dakle, ja postajem žrtva za drugoga. Izlazeći iz mimetičkog kruga žrtvovanja drugoga radi sebe, kako to lijepo objašnjava Rene Žirar, zadobijanjem iskustva žrtve, tek tada postajem svjestan istinskog poretka stvari i onoga šta je važno a šta nije, koje mi je do tog trenutka izgledalo zamagljeno. Izlazeći na bojno polje pravedne borbe, postajući žrtva, ja sagledavam stvarni sistem vrijednosti u kojem je „zemaljsko zamalena carstvo, a nebesko od sad i doveka“. Dakle, tu, postajući subjekt žrtvovanja, ja postajem svjestan svega, a to je iskorak u vječnost iz čije perspektive sve postaje jasno. Stoga je i mogao onaj ko je pao u boju da uskoči u ikonu sa oreolom onoga koji je sagledao život kroz kristalni pogled vječnosti.
Neko će i pored ovakvog jasnog tumačenja žrtvovanja, htjeti da prigovori da je ubistvo akt suprotan apsolutnom pojmu ljubavi, makar se desio na bojnom polju. To jeste tako, ukoliko je ubistvo motivisano ma kakvim drugim razlogom osim ljubavlju prema vjeri i bližnjemu. Ako je akt moje odbrane na njima zasnovan, mržnja biva istisnuta iz polja motivacije ratnika i on gleda onoga koji stoji nasuprot njega kao oruđe strašne zablude koja neprijateljsku mržnju porađa, a ne kao nekog koga treba da mrzi kao takvog. U tom smislu je ilustrativna crtica iz događaja pred epske bitke svetog Petra Cetinjskog sa Mahmud-pašom Bušatlijom, koju je često volio da pripovijeda naš blaženopočivši mitropolit, gdje sveti Petar moli skadarskog vezira da se prođe sirotinje crnogorske i brdske, kunući se da je spreman da njegova glava prva padne ako je pravda na pašinoj strani, te da ostavlja Bogu da presudi među njima ukoliko je pravda na strani Crnogoraca i Brđana. U ovim riječima možemo sagledati odnos prema neprijatelju koji je pun hrišćanskog dostojanstva i koji se pretvara u jednu vrstu sažaljenja prema zaslijepljenosti neprijatelja, ali koji istovremeno sagledava svo iskonsko zlo koje neprijatelj donosi sa sobom (dovoljno je pročitati zapise Konstatnina iz Ostrovice o strahotama koje su turska osvajanja donijela sa sobom) i protiv kojeg bez razmišljanja poteže svoj mač. Ne mrzim ja njega, nego se branim od zla koje stiže sa njim. Nijesu zaludu atentatori u Sarajevu žalili zbog ubistva Sofije Hotek.
Kao što smo vidjeli, tajna žrtvovanja svetih ratnika je sa tačke gledišta hrišćanske etike sasvim neupitna i čista od bilo kakvih primjesa nečeg što bi se nazvalo mržnja prema bližnjem, već se može svesti na dvije etičke kategorije: odbrana bližnjeg od nasilja koje mu prijeti – duhovnog (koje se u konkretnom slučaju ogleda u razaranju hrišćanskog bića kod čovjeka i naroda) i onog fizičkog (otjelotvorenog kroz ubistva i mučenja koja za osvajanjem slijede) i u borbi protiv iskonskog zla koje porobljava duše ljudske, a s kojim se odjednom suočava cio jedan narod.
Sad ćemo se vratiti na naprijed postavljeno pitanje u vezi sa preobražajem tragizma u slavljenje, pogibije u praznik. Takav jedan preobražaj je duboko ukorijenjen u hrišćanskom predanju i jedan je od glavnih sastavnih elemenata hrišćanskog etosa od dana kad je Crkva osnovana pa do danas. Za hrišćanina je sticanje bilo kakvog zemaljskog blaga i uspjeha tek drugostepena vrsta slavlja, a zadobijanje onog vječnog i neprolaznog je istinsko herojstvo i najveći uspjeh. Tako se robovi i služavke preobražavaju u heroje, jer svojim etičkim izborom, svojim žrtvovanjem pokazuju da su progledali, progledali dalje od velikih i mudrih, uvidjevši šta su istinske vrijednosti i pravi put. Tako i sveti ratnici nisu veliki time hoće li u ratu pobijediti neprijatelja, nego hoće li sagledati radi čega su mač isukali i protiv čega se bore. Tada njihova smrt, ma kako nasilna i strašna bila, postaje njihovo toržestvo, praznik u kome se za njih otvaraju vrata nebeska, a u ozračju perspektive vječnosti njihovo sagledavanje vrijednosti postaje oreol oko njihove glave. Ovim postaje moguće crnilo smrti preobraziti u poziv na život, život dostojan tog izbora, jer oni koji dolaze su dužni palima. Dužni su im, jer su oni radi njih pali. Dužni su im još i više time što su im, progledavši za vječnost, pokazali što je istinski vrijedno života i smrti, svojim izborom rastumačivši one stihove: „Vidovdane, moj očinji vide, tobom vidim što drugi ne vide“, a bezrezervnom spremnošću na žrtvu opravdavši one druge: „evo t’ idem poginuti, dušo, u taboru čestitoga kneza“.
Nije lako ni shvatiti ni prihvatiti ovu realnost praznika mučenika nama kao stradalnom narodu. Možda jeste kad je konkretni događaj u pitanju, onda kada govorimo o Kosovskom boju, gdje divni ratnici, bez mane i straha, idu da „veliku zmiju zgaze i umrtve divlju zvijer“, ali treba se radovati i u drugim krsno-vaskrsnim događajima stradanja ovog naroda, do onog koji se desio malte ne među nama, u Jasenovcu. Tu već nema ratnika, nego prost seljak srpski i brižna majka srpska, koji ginu pod strašnom rukom dželatovom. Razlika između ova dva stradanja samo je spoljašnji utisak, kulise koje mogu nekom zakloniti sagledavanje istovjetnosti žrtvovanja, od Kosova do Jadovna – jedan narod, jedno stradanje. Ali i jedna slava i praznik, jer su i ovi izabrali nebesko carstvo. Zato što nisu izašli na bojno polje, nije njihova žrtva pasivnija od one koju su dali sveti ratnici, jer su i oni napravili izbor. Mogli su da prevjere, pa da nestanu kao mnogi prije njih koji nisu napravili njihov izbor. A oni su ostali da ćuteći, ali hrabro poledaju smrti u oči. Oni su takođe heroji i sveti ratnici u bici za nebesko carstvo, koju bijemo od onog opredjeljenja kneza Lazara pa do danas. Stoga možemo da slavimo njihov praznik i da gledamo njihova svjetla lica, neukaljana kompromisom sa bićem narodnim. Samo što je njihova slava, umjesto one maskuline, ratničke, obojena lirizmom pjesme žene: majke, sestre ili kćerke.
To što se neprekinuto proteže ta nit žrtvovanja i stradnja, borbe za vjeru i za obraz kroz cijelu našu istoriju, pokazuje da smo uvjek kao narod razumjeli istinsku prirodu kosovskog događaja, onu njegovu duhovnu i etičku stranu, i da je ona ne samo obavezivala kao zavjet, već i nadahnjivala kao ideal s kraja na kraj naše istorije.
Kada ovo kažemo, onda treba da se zapitamo šta je Kosovo za nas danas, šta je za nas Vidovdan i njegova etika? Od odgovora na to pitanje zavisiće da li smo nešto naučili od naših heroja, a to će reći da li smo spremni da odaberemo nebesko carstvo, naspram varljive sigurnosti zemaljskih kompromisa, koji prije ili kasnije, u manjem ili većem obimu traže od nas da prodajemo vjeru za večeru.
U jednom skorašnjem razgovoru, sagovornik mi reče: „neđe čoek mora prelomit“. To je trenutak kad čovjek prelama okove svog ličnog interesa, svoje udobnosti, trenutnog stremljenja, zarad nečeg što je skuplje od života, radi čega vrijedi umrijeti. Ako toga nema, pretvaramo se u konzumente, čije je svetilište šoping-mol, kojem hodočastimo u onim rijetkim trenucima kada su nam pogledi odvojeni od ekrana telefona ili računara. Ako ne prelomimo kao knez Lazar onda kada mu je došao „soko tica siva iz Jerusalima“, one izgubljene teritorije sa početka izlaganja će nam biti sitan gubitak, jer gubljenjem duše narodne i identiteta omeđenog svetosavljem i kosovskim zavjetom, naša se hiljadugodišnja istorija svodi na ništa, a ogromna žrtva generacija, a ponajprije ovih heroja, postaje uzaludna.
U svjetlu ovakvog činjeničnog stanja, prvi imperativ je da znamo ko smo (kom narodu pripadamo, kojim jezikom govorimo, kojim pismom pišemo), a potom da znamo šta nam je činiti, a to je: 1. da se ne plašimo do zla u etičkom slislu (dakle od onog sistema vrijednosti koji poništava naše vrijednosti, plaćene tako skupo), već da mu se suproststavljamo onako kako su se suprotstavljali naši heroji, a to znači sa nepokolebljivom vjerom u pravdu Božiju, prezirući „pletenja bezumne skupštine“, intrige i laži, i bez mržnje ma prema kome, ali čvrsto i hrabro, ne ustupajući ni za jednu jotu; 2. da na crnilo onih koji siju smrt odgovorimo time što ćemo, ne plašeći se život da damo, afirmisati život kroz djecu vaspitanu u duhu vidovdanske etike, koja garantuje očuvanje identiteta i koja uliva nadu u sigurnu osnovu za zdravo društvo, što će sa svoje strane obezbijediti i ono zemaljsko carstvo, koje ne smije biti prioritet, ali od čijeg ostvarenja kroz ideju oslobođenja i ujedinjenja nećemo odustajati i 3. „pjevati rane kosovske“ i time svjedočiti vaskrsenje.
(Izlaganje na Vidovdanskoj tribini održanoj u sali Matice srpske u Danilovgradu u subotu 26.06.2021. godine, u organizaciji Srpskog pokreta Njegoš – Opštinski odbor Danilovgrad, Matice srpske – Društvo članova Danilovgrad i Pravoslavnog bratstva sveti Arsenije iz Danilovgrada.)
