Prosvjetari moraju pokazati da su đaci, uprkos malim platama nastavnog kadra, njihova prva briga. Drugo, dokazati da nijesu politički igrači, već da se zaista bore za bolje plate, koje prosvjeta zaslužuje, u tom nema spora
Sindikalni predstavnici prosvjetara čvrsto su riješeni da nadoknade sve decenije ćutanja i povinovanja planovima i programima svoga gospodara. Mjesecima se drže jednog šahovskog načela: „Prijetnja je opasnija od mata“.
Dočim, smisao šahovske igre jeste da se ona odigra do kraja. Sada, kada su riješeni da završe partiju, a ne pristaju na ponuđeni (ministarski) remi, upadaju u mogućnost da sami sebe matiraju.
Napravili su, naime, jedan mali previd!
Svojim prijetnjama, koja pomalo liče na emotivno zlostavljanje i ucjenjivanje javnosti, nijesu uspjeli da pridobiju blagonaklon odnos medija, roditelja i ukupne javnosti. Njihov štrajk nije čak ni pat pozicija, već autogol, da se poslužimo fudbalskom terminologijom.
Zašto je to tako?
Prvi argument dijela javnosti koji se spočitava prosvjetarima jeste to što su ćutali decenijama, pristajući da rade u zaista nedostojnim uslovima. Nu, na taj prigovor zapravo nemamo pravo, jer doista dobro jest što su podigli glas za bolji status prosvjetara, jer od toga zaista zavisi sudbina čitavog društva. Ustanak prosvjetara jeste znak da je došla, ako ne sloboda, onda kakva-takva demokratija.
Krunski argument jeste taj što su sami prosvjetari doprinijeli strahovito poražavajućem školstvu. Pravi rasap znanja naših učenika!
Muzikanti imaju pravo da sviraju onoliko koliko su plaćeni, ali prosvjetari nemaju. Nije to isto, muzika je za narodna veselja, za merak, a škola je postala gotovo važnija za socijalizaciju i vaspitanje djece od porodičnih domova. Vrijeme je potjeralo i roditelje najraznovrsnijih obrazovnih i radničkih profila da jure za hljebom, a djeca su povjerena, bar i prećutno, nastavnicima.
Stoga, naši sindikalni borci bi morali da unose neki kreativniji način borbe za svoja prava, upravo takav koji će da zaštiti učenike – to na prvom mjestu. Obustava nastave prema tome nije adekvatno rješenje. Neka se potrude, neka osmisle druge modele borbe za svoja prava. Tek tada će dobiti neophodnu podršku javnosti. Ako to ne učine na takav način, onda će možda potvrditi da oni, sindikalne vođe prosvjetara, zaista jesu prikriveni politički igrači.
Na koncu stvari, prosvjetari moraju pokazati da su đaci, uprkos malim platama nastavnog kadra, njihova prva briga. Drugo, dokazati da nijesu politički igrači, već da se zaista bore za bolje plate, koje prosvjeta zaslužuje, u tom nema spora.
Milovan Urvan
