Crnogorska mladež se ne suprostavlja autoritetu vlasti. Ne buni se. Ne preispituje društveni sistem. Ne pokušava da ga mijenja. Svoja nezadovoljstva uglavnom usmjerava prema roditeljima koji se nijesu prilagodili pljačkaško-kriminogenom poretku i ekonomski se bolje situirali pod kišobranom partija. Srećan je narod koji ima ovakvu omladinu govorio je u svoje vrijeme Josip Broz Tito. U Crnoj Gori za Titom žale i stari, pa čak i mladi ljudi koji su rođeni poslije njegove smrti. Treba priznati da je u Titovo doba Jugoslavija bila jedina socijalistička zemlja u kojoj su se kako tako osjećali vjetrovi antibirokratizma i angažovane zapadne kulture. Daleke 1968. godine pobunili su se studenti. U Beogradu se 1969. godine igrao mjuzikl „Kosa“, godinu dana poslije premijere na Brodveju.
Tom predstavom ondašnja Jugoslavija je napravila otklon od komunizma. Deset godina kasnije snimljena je i filmska verzija mjuzikla. Legendarni film Miloša Formana “Kosa” upamćen je po pjesmi “Daj nam sunca” Pjesma se pjevala prije pola vijeka. Tadašnjim generacijama je ozarila dušu. Da li je mladim generacijama Crne Gore uopšte poznata pjesma “Daj nam sunca”. Da li imaju želju da zapjevaju da im je dosta “Da slušaju sve same laži i prazninu svih iluzija“ bez straha da će ih optužiti za napad na crnogorski suverenitet.
Kada se u Crnoj Gori čak i stidljivo začulo nešto protestno, nešto protiv rata, nešto protiv ideologije i prijetećeg patriotizma, bilo kakav zahtjev za promjenama i uvođenjem višestranačja zvonilo je na uzbunu. Partijski emisari su išli među studente gušili im pomisao na proteste, birali im vođe, obuzdavali nejake glasiće buntovne mladeži. Punih osam decenija mladost Crne Gore nije digla glas protiv crnogorske vlasti. U poslednje vrijeme stvari se mijenjaju. Valja se sjetiti odvažnih maturanta Danilovgradske gimnazije koji su protestovali protiv NATO bombardovanja Crne Gore i ubijanja djece u Murini bacajući papirne avione sa školskih balkona. I crnogorske vlasti i dio lojalnog im javnog mnjenja zbog đačkih protestnih bacanja papirnatih aviona pozivali su na odgovornost profesore i direktore gimnazije. Strahovali su od onoga što se pjevalo u mjuziklu “Kosa”. Vladajuća partija je predano vodila borbu i protiv unutrašnje slobodoumnosti i protiv slobodoumnosti koje su dolazile spolja.
Ko god se dotakao slobode govora rizikovao je da mu zabrane ulaz u Crnu Goru. Ta sudbina je snašla između ostalih muzičare “Beogradskog sindikata”, Bora Čorbu, Vladu Georgijeva, pjesnika Matiju Bećkovića, čak i zapjenušane srpske istoričare koji su imali svoje još strastvenije pandane u Crnoj Gori.
Ne treba zaboraviti da je prošle godine naručena i unaprijed, skupo plaćena pozorišna predstava „Pjer Paolo Pazolini režira Strašni sud“ otkazana od strane sekretarijata za kulturu i medije glavnog grada Podgorice samo zato što se u njoj pojavljivao lik Predsjednika Crne Gore i Predsjednice uz likove visokih crkvenih zvaničnika koji su svi zajedno pred publikom trebali da razmišljaju o savjesti i o slobodi.
Zamašan dio Crne Gore i dalje doživljava savjest, prigovor savjesti, slobodu i slobodu govora (sve ono o čemu se pjeva u “Kosi”) kao neprijatelje referendumske državnosti. Ko god zatraži sunca postaje nepoželjan u Crnoj Gori. Onaj stari, okoštali ideološki, medijski, duhovni, kulturni mrak prenio se u postreferendumsko doba. Proglašavamo izdajnicima države i stranim agentima sve koji zatraže svjetlost. Da li svjetlost zaista ugrožava naš suverenitet? Zašto Crna Gora streca od spominjanja sunca? Zašto Crna Gora još nije zrela za “Kosu”? Mogu li kojekakve stvari i utvare koje bi sa suncem isplivale na vidjelo ugroziti državu Crnu Goru. Izgleda da mogu. Da nije tako onda se bilo koji otpor ideološkom sistemu i vlastodršcu ne bi po automatizmu proglašavao fašizmom, klerofašizmom, prikrivenim, malignim uticajima trećih strana.
Zašto se priče o predsjednikovom prvom milionu eura, učestalim letovima predsjedničkog aviona ka bankarskim središtima, Pandora papirima i dalje predstavljaju kao napadi na državu. Zašto je nepoželjno spominjanje privatizacija, kupoprodajnih ugovora, koncesija, provizija, finansijskih papira s egzotičnih ostrva, DPS koverte, fonodova, prisluškivanja slobodnomislećih, ničije kuće …Po važećem patriotskom rezonu, sve se to i dalje knjiži kao oruđe s kojim se pokušava potkopati suverenitet Crne Gore.
Doduše prije dvije godine svjetlost se stidljivo počela probijti kroz tešku koprenu kojom je DPS zaogrnuo Crnu Goru. Stvari su izlašle na vidjelo. Iza rešetaka su završili čuvari himnične “časti i poštenja Crne Gore”. Uhapšeni su predsjednica Vrhovnog suda, predsjednik Privrednog suda, pomoćnik Specijalnog tužioca, pripadnici kriminalih grupa zaposleni u policiji sa zadatkom da se bore protiv kriminalnih bandi i narkodilera kojim su sami pripadali. Ni poslije tih užasavajućih skandala Crna Gora nije spremna da odsluša “Kosu”. Na poslednjim izborima gotovo jedna trećina građana je glasala da se i dalje moraju “Slušati sve same laži i praznine svih iluzija“. Dobar dio Crne Gore se ne miri sa slobodom govora, ljubavi, vjerskim opredeljenjima, zahtjevima za promjenama u državnom sistemu. Izgleda da je ropski duh u nama toliko duboko ukorijenjen da svjetlost i slobodu doživljavamo kao neprijatno iznenađenje, kao nevjericu, kao kaznu.
Među nama je mnogo ljudi koje od svjetlosti sunca bole oči. Trljaju ih ne vjerujući da se mrak suzbija. Negoduju što svjetlost slobode razgoni državotvorni mrak. Mrak i dalje doživljavaju kao ključni faktor očuvanja nacionalnog identiteta. I dalje pozivaju da se pruži otpor svima koji državu uznemiravaju svjetlošću.
Kada ih pitate čemu žal za političarima čije je živote i minuli rad osvijetlila pravda, oni odgovaraju da svjetlosti pravde ugrožavaju suverenitet države. Pitate li ih, kako mogu mnogobrojne afere vezane za političare koji su zaogrnuti državnom zastavom, slušajući crnogorsku himnu i kličući državi pljačkali našu državu, unižavali joj institucije, prijetili i progonili protivnike pljačke pod zastavom, odgovoriće vam da su privrženi Crnoj Gori, da su za Crnu Goru i isključivo za Crnu Goru (bez pravde) jer nemaju rezervnu državu. Da li mladi ljudi i dalje treba da se mire sa mrakom. Da li je došlo vrijeme da zapjevaju “Daj nam sunca”.Da li se pjesma “Daj nam sunca” zaista kosi sa samostalnošću Crne Gore?
Mogu li suverenističke potrebe za mrakom poslije toliko godina ugasiti svijetla Brodveja i poništiti smisao pjesme “Daj nam sunca” iz mjuzikla “Kosa”?
Ranko Rajković
