Filozofski fakultet u Nikšiću, na kome se obrazuju budući učitelji i nastavnici, odavno je prepoznao iskušenja i rizike na putu kojim je udario naš obrazovni sistem, ali se i našao u ulozi mitske proročice Kasandre, na čije “zloslutne“ profetije društvo ne reaguje. Argumentovana kritika srednjoškolskog obrazovanja doživljena je zanemarena i onda kada se čula sa instance crnogorskog državnog Univerziteta.
Akademska tribina Univerziteta Crne Gore na temu „(O)srednje obrazovanje“, koja je održana 21. decembra prošle godine u zgradi Rektorata, trebala je da posluži kao alarm svim akterima našeg obrazovnog sistema da se naše školstvo nalazi u ozbiljnom problemu. Ali, tribina, na žalost, nije privukla interesovanje onih kojih se najviše doticala – predstavnika srednjih škola, nastavnika, roditeljskih savjeta, Ministarstva prosvjete… Takođe, ni mediji nisu označili ovaj događaj stepenom važnosti koji je on, a to svjedočimo danas, zasluživao. No, i da je pomenuta tribina naišla na odziv, nedavni prepisivački skandal sa maturskog ispita najvjerovatnije ne bi bio izbjegnut, budući da je on neumitan rezultat, s jedne strane, brojnih reformi obrazovanja koje su, ako je suditi po njihovim „plodovima“, bile prije protiv obrazovanja, nego za obrazovanje, i, s druge strane, neshvatljive nemarnosti, kako unutar školstva tako i unutar cijelog društva, prema karakteru i kvalitetu obrazovanja koje naše škole „pružaju“ djeci. Da živimo u vrijeme srednjovjekovnih univerziteta, takav nehat bi bio odmah kažnjen od strane vlasti koje bi obrazovnim institucijama nametnule stroge reformatores studii. Nasuprot tome, svjedočimo da se pod pritiskom ili svojevoljno, staje u zaštitu neregularnosti, anomije i nekažnjivosti, pa ideja reformatores studii ne bi donijela blagotvornu promjenu. Utoliko se Filozofski fakultet UCG osjeća i pozvanim i prozvanim da pomogne, ovoga puta i sa više uspjeha od mitske Kasandre, oživljavanju obrazovnih ideala u našem školskom sistemu koji funkcioniše kao da se oteo kontroli, kao da djeluje mimo nas.
Povinujući se imperativu produktivnosti u surovoj „kulturi rezultata“, školstvo se odvojilo od svoje vodeće ideje shodno kojoj su obrazovanje i znanje vrijednost po sebi. Razvoj osjećanja mjere za lijepo, dobro, istinito, uzvišeno i pravedno, u čemu se sastoji društvena funkcije znanja i obrazovanja, kao da je zastao i poklekao zbog prenaglašavanja ekonomske i tržišne vrijednosti znanja i obrazovanja. Pod pritiskom tržišne logike, kao da se zaboravilo da je obrazovanje prije svega proces kultivacije ličnosti, a ne obuka za radni proces.
Na pad kriterijuma u školstvu uticala je to što je nekada blagotvorni pritisak društvenih obaveza i dužnosti svih učesnika u obrazovnom procesu maltene iščezao. Zato, u odsustvu kriterijuma i vrijednosti koje se danas shvataju kao anahrona zaostavština, „uspjeh“ je zagarantovan.
Zbog svega, školu moramo ponovo učiniti mjestom „dokolice“, shole , a to znači mjestom koje se nalazi na distanci od buke i bijesa okruženja, od problema odraslih, mjesto kritičkog sagledavanja i promišljanja sebe i svijeta, mjesto sticanja sistematskog i kvalitetnog znanja, mjesto čitanja, učenja, pamćenja – svega što služi razvoju ličnosti, odnosno njegovom obrazovanju.
Izvor: ucg.ac.me
