Kada god se u istoriji naš narod u Crnoj Gori i Hercegovini našao na rubu održanja, uprezane su najsnažnije ličnosti, nezavisne, upućene, svetačke. Uvijek su te ličnosti vodile na izvore vjere, na izvore kulture.
Mjera duga
Srpski narod na prostoru Crne Gore je autohton i njegovo narodno ime, kao narodna oznaka, zabilježeno je u brojnim državnim hartijama na tom prostoru. I u izjavama njegovih žitelja – predstavničkih tijela i od strane vanjskih centara političke moći – sredozemnih i srednjeevropskih država duge državne i gotovo potpune arhivističke i diplomatičke tradicije. Crkvena organizacija toga naroda predstavlja tradicionalnu ustanovu čiji je pravni kontinuitet prekidan u okupacijama. Ona predstavlja pomjesnu crkvu koja se tokom istorije određuje i kao konstantinopoljska i jerusalimska „crkva od istoka”. Nikada taj kontinuitet nije prekinut de fakto i u periodima ugrožavanja ona je postajala solidnijom i snažnijom i sabornijom nego u periodima mira. Nikada ni jedan dio tog naroda nije iznio tako jasne deklaracije i u pogledu vjersko-crkvene pripadnosti i u pogledu narodnosnog određenja kao Crnogoroci iz Stare Crne Gore. Neuporedivo. Naročito tokom XVIII vijeka. Takvo narodnosno ispoljavanje je izraz introspektivnog opita zemlje koja je izobrazila golem hrišćanski martirologij. I nema nikakve veze sa romantičarskim pokretima i političkim procesima uzraslog XIX vijeka.
Našim starima je glavni ideal sadržan u narodnom i crkvenom jedinstvu i tako su se iskazale sve sastavnice ovog naroda bilo da su boravile na svom matičnom tlu, ili da su se našle u rasijanju.
Autohton, taj narod može biti samo fizički zbrisan ili njegovo ime pobrisano ili konvertovano, a takođe i ime njegove Crkve. On niti želi, niti može pristati na nametanje drugog narodnog imena i osjećaja. I pored toga, srpski narod, kao roditeljski, prihvata svako narodnosno naznačavanje svoja susjeda i rođaka. Sve u vezi sa tim narodom se završava i uliva u jednu težišnu tačku: njegovu Crkvu. Evo kako.
Naš narod se od zapadnih sila doživljava kao saveznički Rusiji (sada Ruska federacija). Međutim, taj narod je u liku svojih najviših i diplomatski najaktivnijih predstavnika i predvodnika i te kako tražio (još i češće) politička savezništva za zapadnim vladarima i vladarskim kućama, a posebno sa papama koje su stajale na čelu vojnih saveza protiv Turaka.
Tražio materijalnu pomoć za crkve, sela, stoku, so. Glavni uslov svakom razgovoru je cjelovitost njegove Crkve. Srpski narod se i putem svojih manastira okretao i zapadu i istoku. Mnogo sam pročitao. Čak prevodio i predstavke manastira na jugu upućivane u Vatikan. Za važne prevedene i prepisane obezbjeđujemo i fotografije da bi vidjeli čijom su rukom pisane. Hoću da kažem da naši uvidi nisu beznačajni. Dakle, da nastavim, postoji jedan sasvim jezgrovni nivo sagledavanja našeg istorijskog položaja koji se reflektuje na sadašnjost, ali i potencijale našeg snalaženja i pozicioniranja među državama. To je nivo crkvenosti, nivo vjere. To je horizont u kome obitavamo kao narod. Sve iznad toga je pliće. Naš narod koji je više raselio nego što ga je uselilo u njegov kraški dom je jednako snažno odlazio u prekomorske zemlje Amerike kao i u Rusiju. Gradio i jednu i drugu zemlju. Naš narod je jednako kao i drugi gradio Ameriku i tom logikom on je jednako kao i drugi i danas pridržava. Amerika nije samo klintonovska. Ona je dovoljno velika da u njoj obitava velika druga Amerika. Možda spas i zaloga svijetu.
Nije Crna Gora njen predsjednik Đukanović. Nije Crna Gora njen politički svijet. Ovdje leži zatrven veliki potencijal. On je samo projavljen tokom litija. Nije dobro da partizam porodi sljedeću generaciju političkih prvaka.
Sa tog nepreglednog horizonta, tog kontinenta vjere koji se oslanja na stubove Jerusalima, Carigrada, Hilandara i Peći, naš narod može tražiti saveze i potpore na obje strane velikog svijeta. Na temelju oporučnog, predsmrtnog usipanja darova u te vaseljenske stubove i bogata i siromaha. Svenarodni program održanja valja da počiva na diplomatskom, uljudnom, dalekogledom postupku. Predugo, kritično dugo, naš narod je trpio teret optužbi i teret kaznenih mjera za svezivanje sa jednim polom velikog svijeta. Taj mali narod je svoje vjerske međe raširio i poznao kao vaseljenske i njegova vjera i predstava Duha Svetoga je trepereće blještavo svijetlo sredozemnog jutra. Taj duboki horizont u kome obitava naš narod može i treba da svoje zemaljske silnice i trudove upravlja taman po uzoru na malu obalsku republiku u svome susjedstvu: dubrovačku. Koja samo takvim postupkom, samostalna, potraja šest vjekova.
Pred očima smo gledali na postupak restauracije društva razorenog komunizmom. Niko potpunije nego mi u Crnoj Gori i Hercegovini. Kada god se u istoriji narod našao na rubu održanja, uprezane su najsnažnije ličnosti, nezavisne, upućene, svetačke. Uvijek, ama uvijek, one su vodile na izvore vjere, na izvore kulture.
Mi smo živjeli pored dvojice episkopa koji su imali sposobnost da vode u ravan vjere praotaca, prvih patrijaraha, rane crkve i njihova crkva gonjenih se probudila i podigla kao prva katakombna crkva – crkva pustinja – crkva gonjena. Ogromna neobjašnjena energija je svijetlo od početka. To je velika tekovina pred kojom bi bilo primjereno da sve politike Crne Gore pognu glavu. Da se sastave po principu jednakih u gradnji prstena vlasti. To je sićušna mjera duga. Ako to učine, znaće se i pamtiti njihovo djelo zadugo.
Goran Koman
Izvor: Stanje Stvari
