Samo sa Hristom, sa pravoslavnom vjernošću Njemu, sa sve(to)djelatnim Svetim Savom, sa njihovom blizinom, mi izlazimo na Božiji proplanak, na ovu Zemlju i u ove zemlje, na mjesta gdje je Svjetlost Vjere, Nade i Ljubavi najtoplija i najprozračnija, na mjesto susreta gdje smo svi mi jedni drugima bližnji. Samo se tu, na tom Božijem proplanku, preplanuli od Božije svjetlosti, možemo susresti licem u lice i ohristovljeni, opravoslavljeni, osavljeni, stati pred svakoga, pa i sami pred sebe.
U našim ljudskim životima često su nam prisutniji i bliži oni čiji duh i dah u njihovoj fizičkoj odsutnosti neprestano griju našu dušu od onih koje svakodnevno gledamo i sa kojima se iz dana u dan uobičajeno pozdravljamo. Oni koji su nam prisutni u svom odsustvu su nam istinski, najbliži bližnji. Bliži su nam nego i mi sami sebi! Danas, ljudi se sve više i više zbijaju u velike megalopolise, i tako se udaljuju i od sebe i od drugih. Danas kada imamo najbolje uslove da otkrijemo istinu o istoriji, pa i o istoriji srpskog naroda, od nas se sa svih strana traži da zaboravimo tu istoriju. Nasuprot tom nasilju nad pamćenjem i sjećanjem, godine koje su nam najbliže su godine stradanja i žrtvovanja: 1389, 1690, 1916, 1999, …, one nas uglas pozivaju da ne dozvolimo da ova naša 2023. postane najdalja godina.
Danas, kada čovjek nikad nije bio dalji u posljednja dva milenijuma od svoje bogolikosti i ideje čovječnosti uopšte, Sveti Sava, prvi vojevoda, srpske Crkve, srpske države, srpskog naroda, srpske prosvete, jeste naš najbliži bližnji, onaj koji nam je prvi pomogao, i koji nam u svakom trenutku načelstvujući svim našim svetima prvi pomaže. Onaj ko je bližnji Bogu bližnji je i nama, grešnim ljudima.
Ali Sveti nije samo onaj koji nas približava Bogu, on je učinio da nam Sveta Zemlja i Sveta Gora budu bliže nego što su to Stara Crna Gora i Stara Hercegovina, Brda i Primorje, Stara Raška i Kosovo i Metohija. Iako su oni tu oko nas, Sveta Zemlja i Sveta Gora su zahvaljujući Svetom Savi u nama, sa nama i među nama, u svakom trenutku našeg hrišćanskog, svetosavskog života.
Kroz žitija Svetih, prvi put je ukinuta geografska udaljenost, i bogomtvorena zemlja je postala sama blizina, Boga i Svetih, Boga i ljudi, Svetih i ljudi, čovjeka i čovjeka.
S druge strane, i svetiteljsko vrijeme kao vrijeme-vječnost je sasvim nešto drugo od našeg konačnog vremena: stalno nam se u savremenosti podmeće lažna predstava, da smo vremenski daleko od početaka, od ranog hrišćanstva, od vremena Svetog Save i samog Svetog Save. Kao da od bilo kog Svetitelja možemo da budemo daleko, ukoliko smo iole otvoreni za Njegovu svetu prostornu-vremensku blizinu.
Sagledana bez te blizine, bez hrišćanskog temelja, bez pravoslavnog lika i svetosavskog pečata, srpska istorija je tama iz koje ne umijemo, niti smo umjeli, i ne možemo, niti smo mogli izvući i izići. Kad istorijski pogledamo, kontinuitet srpskog naroda čuvali su poučavajući ga samo SPC i srpski jezik. Država se dobijala i gubila, elite i kulture su se povijela i povijaju pod tuđim uticajima.
Samo sa Hristom, sa pravoslavnom vjernošću Njemu, sa sve(to)djelatnim Svetim Savom, sa njihovom blizinom, mi izlazimo na Božiji proplanak, na ovu Zemlju i u ove zemlje, na mjesta gdje je Svjetlost Vjere, Nade i Ljubavi najtoplija i najprozračnija, na mjesto susreta gdje smo svi mi jedni drugima bližnji. Samo se tu, na tom Božijem proplanku, preplanuli od Božije svjetlosti, možemo susresti licem u lice i ohristovljeni, opravoslavljeni, osavljeni, stati pred svakoga, pa i sami pred sebe.
Tako i ovo hercegovačko slovo u blizini Nemanjinog Grada svojom sveprisutnom blizinom povezuje Onaj koji je hodio ovim putevima kojim geografski stiješnjen čovjek jedva prolazi, ali on je hodio jedinim putem sveopšte blizine i širine, putem raspeća i vaskrsenja. Voditi život u blizini bližnjeg, u ovim malim zemljama, u ovoj izgužvanoj geografiji, biti čovjek po njegovom Slovu, znači kao on posvetiti svoj život Gospodu i svom narodu, tačnije,privesti svoj narod Bogu i vječno, pred Bogom, stražariti nad njim, nad njegovom dušom i srcem, mišlju i djelom, nevinošću i naivnošću, kao što majka stražari nad svojim predsmrtnim čedom. Otuda je svaki naš svetitelj stražar, i otuda je svaki od njih, a na samo Sv. Vasilije, Ostroški svetitelj, stražar nad nama.
Kao naš zaštitnik, Sveti Sava je i u našem, kao i u svom vremenu,najsavremeniji i najmoderniji od svih nas. Mnogi nam govore: ovo je vrijeme „humus-zacije“ a ne bogolike humanizacije čovjeka, u njemu više nema mjesta za čovjeka kao sliku i priliku svoga Tvorca, čovjeku treba „panoptikon“, „Oko moći“, a ne ljubav i molitvena zaštita njegovih svetih stražara. U tom panoptikonu u Evropi i svijetu nema više mjesta ne samo za Srbe, i nama bliske narode,već ni za sve Božije narode, i njihove Bogomdane razlike. Iz te pozicije, nameću nam sa svih strana, ni Sveti Sava, ni bilo koji Sveti,ne bi mogli da učine ništa značajno za nas i naše vrijeme.
Tvorci tog globalnog panoptikona, gdje smo svi u zatvoru pod budnim okom moći, tvorci su lažnog brata i lažnog boga koji nas obezličavaju i udaljavaju, hapse našu svijest, da bi iz nje izbrisali našu istoriojsku samosvijest i poništili našu savjest pred Bogom, umjesto da nam samo ostave bogomdarovanu slobodu blizine i blizinu slobode.Oni nam cijepaju našu pojedinačnu ličnost da se ona više nikada ne bi mogla sastaviti. I stalno nam podvaljuju: da je nas ljudi, Božijih stvorenja, na ovoj Zemlji mnogo, a da je svega što nam treba na njoj malo.
Naravno,Sveti Sava i danas, uprkos svemu ovome, živi hrišćanstvom i pravoslavljem i osvjećuje ono što je najmodernije u svim vjekovima i u svima nama.
Zahvaljujući Njegovoj svemodernosti, srpski narod je opstao do danas: sačuvao svoj identitet, duhovnost, kulturu, jezik, moral. Sveti je onaj koji nam je olakšao vjekovno ropstvo, jer kad nam je svega nestalo ostalo je samo „carstvo Svetoga Save Nerazorivo“ (Sv.Justin Ćelijski).
Svuda gdje je do naših duša dospjela trunka onog njegovog pepela i praha sa Vračara, opstali smo i opstajemo.
Čak je i spaljivanje Njegovih mošti bilo ljudskije od već pomenute „humus-zacije“. Iako smo u vremenima slobode, nekih posljednjih 100-ak godina bježali od Njega, oslobađali druge – ginući za njih, i gubeli sebe i Svetog Savu kao svog bližnjeg, On nije nikada bježao od nas. Strpljivo nas je čekao i znao da ćemo mu se vratiti. I time saznati: samo ako svetosavski budemo savremeni mi ćemo i dalje opstati u savremenosti.
Kako? Nastavljajući njegovu „voljenu borbu“. Koristim ovu Jaspersovu sintagmu da bih pokušao da razumijem Njegovo prisustvo među nama od Nemanjin Grada i Hercegovine, od Svete Zemlje do Svete Gore, od svog nekdašnje do njegovog i našeg vremena današnjeg. Na šta ova „voljena borba“ upućuje? Jaspers je vezuje za ljudsku komunikaciju kao osnov čovječnosti. A ona se događa samo onda kada svaki njen učesnik „predaje sve oružje svom protivniku“ da bi došao do istine. Tako je i Sveti Sava, s naše strane možda jednostrano, predao svo naše ovozemaljsko oružje našim protivnicima da bi nam otvorio put do Onoga koji je Istina. To je svetosavsko prosvetiteljstvo. Samo tako je mogao da nas sačuva, da se ne dogodi da se „zarobimo u tuđini“, da ne krenemo njihovim nehrišćanskim stazama. Nekada nam je ta opasnost (samo)zarobljavanja prijetila od tuđina, koji je imao svoje ime i prezime, danas nam ta opasnost prijeti od nekog koji je suštinski Niko i ko ne podnosi ni svetosavsku, ni pravoslavnu, ni hrišćansku,našu neponovljivu ličnost svakog od nas pojedinačno, i svakog naroda kao takvog.
Zalogaj kojim nas danas guta vladavina Nikog, tzv. neoglobalizacija ponovo nas vraća u nemanjićko doba i postnemanjičko, sa zadatkom da branimo hrišćansku Evropu ako je još ima.
Samo je sad pitanje od koga? Sada hrišćansku Evropu, u kojoj po prvi put u njenoj milenijumskoj istoriji, hrišćani nijesu i ne smiju da budu ono što su bili – većina Evropljana, moramo da branimo od same Evrope. Prije 12 decenija Osvald Špengler je bio uvjeren da Evropu kao takvu može da spasi samo hrišćanstvo Dostojevskog. I onda su se, neposredno poslije toga, za desetak godina, svi ustremili protiv njegovog nepatvorenog duha, spolja i iznutra. Vijek kasnije, za svoj 100-i rođendan veliki Gadamer je rekao da svoj spas ostarjela i poomatušala Evropa može naći jedino u svojim pograničnim istočnim narodima, u Slovenima. I šta se po tom pitanju dogodilo i događa? Ranije je Evropa ratovala preko drugih sa nama, ili nas je koristila kao sredstvo u unutarevropskim sukobima.
Danas se prvi put od Drugog svjetskog rata naovamo događa da u Evropi ratuju samo Sloveni među sobom. To su novi, Slovenima pripremljeni krtstaški ratovi, pri čemu hrišćane ne istrebljuju samo proždrljivi Evropljani, već se slovenski hrišćani istrebljuju sami među sobom, da ni nas više ne bude od 50 % pravoslavnih. A kad više ne budemo pravoslavni, ne daj Bože nikad da se dogodi, nedostaje samo jedan korak da ne budemo ni hrišćani, da se vratimo u bezizlaznu tamu istorije.
Jovan Cvijić je, po svom uvjerenju, napisao svoj najbolji rad u manastiru Studenica „toplo verujući“ kako kaže, „da Sveti Sava lebdi nadamnom“. Možemo li mi ove teške, nepodnošljive kosovsko-metohijske godine, 2023-će, ponovo osjetiti tu blizinu i toplinu koja lebdi nad nama i stvoriti svoje najbolje djelo? Ne tako davno, na čelu sa Svetim Savom, osjetili smo je u litijama. Svako od nas. Zbog toga su litije nešto najmodernije i najblagorodnije u posljednjoj evropskoj istoriji, posljednji ostaci Evropljanina koji drži do sebe i svog prava da služi Bogu i da vlada sam nad samim sobom. I sve to zahvaljujući našim najbližim bližnjima: Svetom Savi i njegovoj svetoj djeci.
Svetosavska besjeda, Dr Drago Perović
Izvor: Matica Srpska, društvo članova u Crnoj Gori
