Utvrđeno je da zapisa o Ljubišinu krštenju, u Pravoslavnoj parohiji budvanskoj – nema! Po dosada utvrđenome – knjige rođenih u navedenoj Parohiji vode se tek od – 1825 godine, dakle, poslije Ljubišina rođenja. Jedini (recimo:krunski) dokaz o imenu Ljubišinu – ako već, kako smo rekli, nema krštenice, jeste: zapis o vjenčanju. Pošto će o ovom zapisu biti riječi i nadalje – ovdje ćemo navesti samo bitan podatak o mladencima: „Vjenčani …. Ljubiša S t e f a n (n.spac), sin Mitra sa Đeloviča Sofiom ….“.
………………………………………………………………………………
Tačnost podataka potvrđuju i kumovi na vjenčanju:
“Vićenco Lukša iz Visa dacijer u Budvu” i Delja Joko „sakrestant vostočne cerkve Budvanskia”.
………………………………………………………………………………
Ljubiša je – i to se mora istaći, još za života „dopuštao“ da mu „kumuju“, i to: Stj.(epan), tako je potpisao predgovor (Čitaocima) za dubrovačko izdanje (1875) – koje se pojavilo : Šćepan..;
Tako se desilo da je i pokušaj Ljubišina sina Mitra da ocu vrati kršteno ime – ostao bez rezultata! U „Glasu Crnogorca“(br. 49/1887) – objavio je „Poziv na pretplatu – na spise svoga oca Stefana – čije će ime u tom obliku – u oglasu ponoviti još dva puta: „…djela pokojnog mi oca Stefana …“ i „…. u kome je biti objašnjene sve riječi, koje su ređe i nepoznatije izvan Stefanova zavičaja ….“.
………………………………………………………………………………
Sofija – „udova Ljubišina“- šalje poznatim i značajnim izdavačima, braći Jovanović iz Pančeva – rukopis „… pokojnog supruga Šćepana“ – oslovljavajući ga ovom domaćom i porodičnom varijantom – no, časna Braća Jovanović izdaju (1882) Ljubišine Pripovijesti – sa dvije varijante njegova imena: Stjepan – u naslovu i Stevan – u predgovoru.
………………………………………………………………………………
Od svih sačuvanih potpisa S. M. Ljubiše, nalazimo 45 potpisa sa imenom Stefan i to ćirilicom, 5 potpisa Stefan latinicom, 4 potpisa Stefano latinicom, 7 potpisa Stevan ćirilicom, 39 s inicijalom S. (oba pisma) i 9 s inicijalom St. (oba pisma).
„Ne/poznati Ljubiša“ – Ivan T. Kaluđerović
Za tijem se pojavi Ljubiša koji je imao velik uticaj na mene, kao i na sav ondašnji naraštaj. Njegov kićeni slog i izbor neobičnijeh riječi, njegovo navijanje na narodsku i upotreba vulgarnijeh izraza postadoše neosporni ugledi stila i jezika. Na primjer, kad u njegovim pričama nađoh, da se mjesto običnog odricanja nije tako, može kazati nije ta to tu, to me je zanosilo. Njegovi česti izrazi “ne laj”, “prekide mi se pupak”, “izu mi se”, “masne na prazne”, “ne pitaj, ako si rađao”, “zvek za miris” itd., povedoše kola. Čak i to, što se on pisao Šćepan Mitrov, navođaše mnoge sjeverne Dalmatince da i oni očevo ime predadu pamćenju potomstva tako ti dobrodušni Petar Nikolić, postade Petar Ivov Nikolić. Imitatori Ljubišini, nemajući njegov dar, ugledahu se najvećma na njegove mane, te se upravo nadmetahu, ko će većma idiotizama nagomilati, ko će se nejasnije i jače narodski izražavati.
Dokle sam bio još na Islamu, Ljubišini spisi u cjelini učiniše na mene silan utisak, ali sa neiskazanim čuđenjem otkrih i njegovo bezobzirno plagijatorstvo. To se najbolje ogleda u njegovoj prvoj pripovijetci “Skočidjevojka”, u koj joj sve, što je najznatnije i najljepše, prevedena je iz Manconijevih “I promessi sposi.” Sama osnova te priče uzeta je iz toga čuvenog romana talijanskoga; čitavi dijalozi, od riječi do riječi prepisani su.
Simo Matavulj “Bilješke jednog pisca”
Izvor: simljubisa.tripod
