Tuđa ruka svrab ne češe
U martu ove, 2021. godine, Aleksandar Nećak, Jevrejin koji se godinama bori za kulturu jsećanja na žrtve Drugog svjetskog rata među srbijanskim Jevrejima, ali i među Srbima, jasno i glasno je poručio:“Kad kod se pomenu sjećanja na jevrejske žrtve iz perioda Holokausta, kao eho odjekne:“A naše srpske žrtve, njih je bilo najviše?“
Nijedan Jevrejin iz Srbije nikada nije sporio postojanje i brojnost srpskih žrtava, NIKADA. To što se mi sjećamo naših žrtava, i što se na isti način i uz dužno poštovanje sjećamo i svih drugih žrtava, ne znači da smo jedini dužni da se borimo i za memorijale srpskim žrtvama.
Naravno da smo se uvijek zalagali za sjećanje na sve žrtve, ali dragi srpski prijatelji, nalazite se u svim relevantnim institucijama, nalazite se na vrlo važnim i respektabilnim funkcijama, ima vas najviše u ovoj zemlji, pa pokrenite ozbiljnu inicijativu da se obilježe i memorijalizuju sva stratišta, sve srpske žrtve.
Da li vam to neko brani?
Ne.
U pitanju je KULTURA SJEĆANJA koja ovdje ne stanuje. Muzej genocida godinama posvećen srpskim žrtvama radi u neuslovnim prostorijama, bez prostora za stalnu postavku i povremene izložbe, promocije knjiga, edukativna predavanja itd.
Svakodnevno spominjanje Jasenovca neće riješiti problem.
U Beogradu, u cijeloj Srbiji ne postoji ne jedan trg, ulica, sokak, prolaz, plato, ćošak koji nosi ime Jasenovačkih žrtava.
Zašto?
Tuđa ruka svrab ne češe.“(1)
A izvjesna domaća ruka je, pak, sa našim neprijateljima, počela da radi na umanjivanju broja žrtava srbocida.
Da veliča knjige poput one Ive Goldštajna, koja kao da je pisana da bi se, u jednoj – dvije rečenice, saopštilo da ne vrijedi vaditi kosti jasenovačkih žrtava, jer su one, smatra Ivo Premudri, propale, nestale, iščezle. Nisu nestale kosti dinosaurusa, ali kosti pobijenih Srba jesu, uvjerava nas on.
A mi znamo da se, još uvijek, iskopavanje može sprovesti, s obzirom da je najveći broj kostiju u Gradini, na strani Republike Srpske. I mada moderna forenzika čuda čini, sa sve snimanjima iz satelita, nama ne dozvoljavaju da krenemo u ekshumaciju i dostojno sahranjivanje žrtava jasenovačkog ludila.
Jedno sećanje iz 1983.
I 1983. godine kosti su bile tu. Mladen Diklić, koji je bio akcijaš na ORA „Jasenovac“, sjeća se kako je to bilo kad je istina kostiju progovorila: “Već na početku smo imali neprijatnih iskustva u Novskoj i okolini, gdje su pojedini proustaški elementi, psovali srpskim brigadirima majku srpsku. Ali, sve se to zataškavalo zarad „Bratstva i jedinstva“, koje, vidi se iz navedenog, nikada nije zaživjelo u tim hrvatskim krajevima. Jedino su, nažalost, Srbi bili opredijeljeni za tako nešto, i najviše su se upravo oni i izjašnjavali kao Jugosloveni.
Nedugo po početku akcije, reka Sava je imala nizak vodostaj, i počele su da se pojavljuju ljudske kosti, a i na nasipu, koji se oronio, svugdje su se vidjele kosti. Odmah je naloženo da se iz svih prisutnih brigada, izdvoje pojedinci, i da se napravi posebna brigada, koja je upućena na vađenje kostiju.
Kosti su vađene i iz same rijeke, mulja, obale i nasipa… Nalaženi su okovi sa lancima na tim kostima… A kostiju je bilo mnogo, cijela obala… a i dublje na kopnu su se vidjela ogromna ulegnuća u zemlji, na velikim površinama, koja nedvosmisleno pokazuju da su to grupne grobnice. Što se i ispostavilo tačnim. Kosti smo slagali na gomile, pokušavajući da ih koliko toliko klasifikujemo… lobanje, butne, karlice, vilice, pršljenovi… Gomile su postajale sve veće i veće… Ni broja se ne zna koliko ih je bilo… Sjećam se da sam na jednom mjestu, primijetio dio dječije cipelice, i polako razgrćući zemlju, izvadio sam skoro cio dječiji skelet…Kosti su se osipale, jer su bile prekrivane krečom, čiji tragovi su se i dalje vidjeli na pojedinim djelovima. Nalazili smo i razne druge djelove odjeće, nakita, zubnih navlaka. Pretpostavka je bila da su ovdje pobijeni pred kraj rata, kada su ustaše bile već u panici, jer zna se da dok je logor „normalno“ funkcionisao, sve predmete su ustaše oduzimale ,i nakit, i zlatne navlake i naočare… I upravo jer su bili u žurbi da pobiju svjedoke, i zataškaju zločine, nisu stigli još i da pljačkaju.
Vjerovatno su političari tadašnje Hrvatske, zatečeni količinom izvađenih kostiju, naredili obustavu daljih iskopavanja, i organizovali brzu sahranu istih na skromnoj ceremoniji. Jer, valjalo je zataškati koliko su ljudi pobili ustaški zlotvori.
E, upravo da bi sakrili istinu, i obustavili su sve to. A da bi se sve to uradilo valjano, bilo bi potrebno organizovati radne akcije sa više brigada, samo za vađenje kostiju, jer je zaista velika površina zemljišta u pitanju, i zaista gdje god da zagrebeš malo, pojavljuju se ljudske kosti.“(2)
A domaća ruka, koja sarađuje sa Goldštajnom, nastavlja posao hrvatskih komunista i hrvatskih ekumenista.
V čjom djela?
Dok se srpski istoričari i angažovana inteligencija lavovski bore za istinu o broju srpskih žrtava u Jasenovcu, iz samog srca stvari kreće revizionizam, čiji je cilj – šta? Pristajanje na oktroisanu brojku naših žrtava? Bratstvo – jedinstvo? Nova Jugoslavija? Dolazak tolerantnog pape Franje u posjetu hramu Svetog Save?(3)
Šta god da je cilj, ne može da se ne osjeti uznemirenost (rekao bih „gađenje“, ali da me ne optuže za hiperemocionalizam, a treba da se pravim, sa toliko ustaško – vatikanskih žrtava nad sobom, u Nebeskoj Srbiji, da ću pisati sine ira et studio.
Šta god da je cilj revizionista, teško je ne sjetiti se Dučića i njegove borbe za istinu o stradanju Srba u NDH, koju je, kad je vidio srpske kukavce na hrvatskoj strani, opisao, vo vremja ono, kroz veličanstvenu pjesmu: “Moj dobri rode, svi su lagali, / I tvoj su vidik sav pomračili; / Za svojom srećom samo tragali, / I svuda krali, i sve tlačili.//I mesto mleka, krv su sisali,/ U stradanjima tvojim dugima,/ Tvoje su svijetlo ime brisali,/ Da ne znaš ko si među drugima.//S ubicama su crkve stvarali,/ I s izdajnikom gorde tvrđave; / U zakletvi te svakoj varali,/ Na vodi digli moste rđave!//Na zgarištu ti drže govore,/ Na gubilištu podlo piruju,/ Na bunjištima sade lovore…/ I mrtve uče sad da miruju.//Moj dobri rode, svi su rđavi,/ Vapaj tvoj ne čuju što tuguje!/ Izdajnik i sad još u tvrđavi, / S ubicom žrtva sada druguje.//Loman je, rode, most na provali,/ Svud su u pričest otrov stavili…/ S lupežom sve su novce kovali,/ Sa krivokletnikom zavjet pravili“.
Neko bi da nas „pričesti“ otrovom laži.
A srpski intelektualci na to ne pristaju. Uzor u borbi im je, između ostalog, Jovan Dučić, kao što su ovima, sa mantijom i bez mantije, duhovni preci komunisti.
Dučić u borbi za istinu o srbocidu
Tragovi podjele između nacionalne emigracije na jednoj i komunističkih prevratnika na drugoj strani, koja će trajati sve do raspada SFR Jugoslavije, mogli su se jasno uočiti još u Drugom svjetskom ratu, kada je Jovan Dučić, pjesnik i diplomata, stigao u SAD da svjedoči o stradanju Srba u NDH, što su se našli na udaru svoje dojučerašnje braće Hrvata.
U novinama srpske emigracije, „Amerikanski Srbobran“, naročito poslije objavljivanja teksta „Pokolj Srba u Nezavisnoj Hrvatskoj“, nastalog na osnovu izvještaja arhijereja SPC (članak je na naslovnici izašao 4. novembra 1941. godine), Dučić je, ozbiljno i odgovorno, pisao o apsurdima Kraljevine Jugoslavije, koja je, nanoseći ogromnu štetu Srbima što se u njoj nikad nisu do kraja integrisali, u isti mah Hrvate držala silom u svom okviru, što ih je, psihološki i politički, pripremalo da 1941. godine stanu na stranu Hitlera i Pavelića i krenu u krvavi obračun sa srpskim narodom.
U svom američkom, misionarskom izgnanstvu, Dučić je, udario ne samo na „najhrabriji narod na svijetu“, Hrvate (hrabre ne zato što se ničeg ne boje, nego zato što se ničeg ne stide), nego i na izdajnike i glupake u srpskoj eliti, koji su svoj narod i doveli do Jasenovca i Jadovna pošto su sve vrijeme mantrali o Jugoslaviji kao jedinoj mjeri i provjeri srpskog nacionalnog života. Jer, ujedinjenja sa Hrvatima i Slovencima ne bi ni bilo bez velikih srbijanskih utopista koji su ponavljali „Brat je mio koje vjere bio“, i pjevali himne troimenom SHS narodu, koji „jedva čeka“ slobodu iz pijemontskog Beograda.
Dučić i kroatologija
Obračunavajući se sa „jugoslavizmom“, Dučić je isticao da je, kada smo izišli iz ratova 1912-1918, Kraljevina Srbija imala najveći ugled među narodima: tri pobjednička rata, herojstvo srpske vojske, sjaj srpske dinastije, finansijsku stabilnost, odlične veze sa saveznicima, kulturnim i bogatim, a blagonaklonim našem narodu. Međutim, umjesto gotovine, počeli smo da živimo na veresiju. Stvorena je nestabilna država sa rimokatoličkim narodima bivše Austrougarske, s kojima nismo imali ni zajedničku kulturu, ni tradiciju, ni zakonodavstvo.
Hrvati, kaže Dučić, nikad nisu željeli Srbe kao braću, Beograd kao prijestonicu, a srpskog kralja kao svog suverena. Za tragičnu odluku o stvaranju Jugoslavije bili su, po Dučiću, krivi prije svega predstavnici samouvjerene srbijanske elite, koji nisu znali s kim imaju posla, niti su poznavali „hrvatsku malu istoriju“ i „hrvatsku čudnu i komplikovanu psihu“…A onda je, u SHS utopiji, od Srba predugo skrivana hrvatska mržnja prema zajedničkoj državi, i njihova spremnost za obračun sa „šizmatičkom“ većinom u krajevima preko Drine i Save. Srpska politička elita je izdala narod koji joj je vjerovao, smatrao je Dučić i o tome pisao u „Amerikanskom Srbobranu“. Od njegovih predsmrtnih tekstova nastala je knjiga „Verujem u Boga i Srpstvo“.(4)
Nedić je Pavelić: osnovna formula srpskih komunista
Na Dučića i „Amerikanski Srbobran“ nasrnula je ljevičarsko – komunistička „Slobodna reč“, pod neposrednim nadzorom Kominterne, u kojoj je paškvile protiv srpskog pjesnika pisao budući raspop Nikola Drenovac.
Boreći se za „bratstvo i jedinstvo“, buduću čarobnu formulu Titove Jugoslavije, Srbi komunisti u SAD su pisali: “Većina vijesti koje ovamo stižu o pokolju Srba od strane čitavog hrvatskog naroda su obične laži, izmišljene da se zavade Srbi i Hrvati. Pavelić i njegova rulja ubija i najbolje sinove hrvatskog naroda – Krležu, Hercega i hiljade drugih. Život dr Mačeka je u opasnosti. Ali ne zaboravimo da mi Srbi imamo Nedića. Ne zaboravimo da je gospodar i Nedića i Pavelića niko drugi do Hitler“.(5,184)
Po Krinki Vidaković – Petrov, ovaj stav je bio zasnovan na propagandističkim krivotvorenjima, od kojih su najznačajnija dva falsifikata. Ona ističe: “Prvi je usiljeno nametanje paralelizma između Pavelića i Nedića, situacije u Hrvatskoj – gdje su njemački nacisti dočekani sa cvijećem – i one u Srbiji – podijeljenoj u više okupacionih zona, gdje je u njemačkoj okupacionoj zoni uspostavljena surova politika kažnjavanja civilnog stanovništva (100 za svakog ubijenog i 50 za svakog ranjenog njemačkog vojnika), gdje su strijeljanja počela odmah, a već u oktobru izvršena masovna strijeljanja civila u Kraljevu i Kragujevcu. Drugi je umanjenje pokolja Srba i uvećanje stradanja komunista u NDH (Krleža, koji je živio u Zagrebu do kraja rata, proglašen je jednom od prvih žrtava). Ako su Srbi u „Slobodnoj reči“ proglašavali ustaške pokolje za izmišljotine i laži, nije se moglo očekivati da će ih Hrvati u američkoj dijaspori demantovati, pa ni hrvatski članovi vlade u izbjeglištvu koji su dolazili u Ameriku u to vrijeme“.(5,84)
Jovan Dučić se, međutim, nije kolebao u iznošenju istine o stradnju Srba u NDH. Nije se ni osvrtao na pisanje „Slobodne reči“. Njegov intelektualni i moralni angažman za vrijeme Drugog svjetskog rata nadahnuće mnoge u dijaspori da nastave propućenom, svakako Dučićevom, stazom u svjedočenju istine o srpskom stanovištu u doba Titoslavije, komunističke utopije na vlasti.
Šta da se radi
Ne pristajemo na laž o Jasenovcu.
Ne pristajemo na laž o Jasenovcu.
Ne pristajemo na laž o Jasenovcu.
Svim silama ćemo se, koliko nam Bog i Novomučenici pomognu, braniti istinu o našim stradalnicima koji su, kako reče Vladika Nikolaj, pobijedili lažno hrišćanstvo. I forenzika i istoriografija su na našoj strani. A prije svega su na našoj strani oni koji su poklani zbog vjernosti Bogu i Božijoj pravdi. Poklale su ih ustaše, koji su, opet po Svetom Nikolaju Srpskom, „za revnost u zlu, dobro znanu svima, pohvale dobili iz pakla i Rima.“ Od onog Rima s kojim bi da nas, preko kostiju najvećih patnika u novijoj istoriji čovječanstva, mire i postmoderno unijate.
I da „uče mrtve sad da miruju“.
Nećete nas, gospodo, „pričestiti“ otrovima vaših laži i ekumenističkih bedastoća.
Istina koju nosimo, ako Bog da, pobijediće. Jer Bog je istina.
Vladimir Dimitrijević
Izvor: Iskra.co
Uputnice:
1.https://jadovno.com/necak-kultura-secanja-ovde-ne-stanuje/#.YVIUp7gzZPY
2.http://www.zlocininadsrbima.com/Novost.aspx?Naslov=Brig%D0%B0dir-Diklic-s%D0%B5c%D0%B0-s%D0%B5-v%D0%B0dj%D0%B5nj%D0%B0-k%D0%BEsti%D1%98u-%D1%98%D0%B0s%D0%B5n%D0%BEv%D0%B0ckih-muc%D0%B5nk%D0%B0-iz-S%D0%B0v%D0%B5-1983.-g%D0%BEdin%D0%B5
3.https://www.autograf.hr/vazno-mit-o-700-000-ubijenih-srba-u-jasenovcu-rusi-bas-spc/
4.https://www.zapadnisrbi.com/images/PDF/Jovan_Ducic_Verujem_u_Boga_srpstvo.pdf, pristupljeno 25.4.2019.
5.Krinka Vidaković – Petrov: Od Balkana do Tihog okeana/ Kultura i književnost srpskih iseljiniak u SAD, Knjiga druga, Institut za književnost i umetnost, Beograd, 2014, 184
