Odlična je vijest da je na Kragujevačkom univerzitetu u pripremi nastava o holokaustu nad jevrejskim narodom tokom Drugog svjetskog rata, u okviru nastojanja da se gaji kultura sjećanja. Istorijsko sjećanje je stvar od izuzetnog značaja za opstanak jednog naroda, i Srbi treba da budu zahvalni Jevrejima, koji u ovome imaju neprevaziđeno iskustvo, što su ih ovom prilikom na tu činjenicu podsjetili. Srpskom narodu je, kao i jevrejskom, kultura sjećanja na nevine žrtve nasušna potreba zato što srpsku kolektivnu svijest, za razliku od jevrejske, obilježava duboko ukorijenjena kultura zaborava i istorijske rasijanosti.

Ta vrsta zaborava za srpski narod je bukvalno smrtonosna zato što je okružen dušmanima koji mu ne žele dobro i koji su samo tokom prošloga vijeka pokazali da njihova netrpeljivost nije bezazleno apstraktna. U svakoj zgodnoj istorijskoj prilici ona se na djelu iskazala bezobzirnim zatiranjem svega srpskog što im se na putu našlo. Grad Kragujevac je po mnogo čemu idealno simbolično mesto da postane žarište kulture sjećanja, budući da se u oktobru 1941. baš u njemu dogodilo zvjerstvo nezabilježenih razmjera, kada je njemački okupator hladnokrvno strijeljao nekoliko hiljada građana i školske djece u znak odmazde za smrt nekoliko desetina svojih vojnika u ustaničkoj zasjedi. I tu već dolazimo do jednog od izrazitih problema, ne samo u kontekstu kragujevačke tragedije, nego i Jasenovca, i drugih mjesta gdje su Srbi stradali, zato što nemamo ni približno tačnu brojku srpskih žrtava. Nemamo je zato što kultura sjećanja nije sastavni dio srpskog mentalnog sklopa, i se čim nastanu normalniji uslovi niko više ne bavi brojanjem žrtava niti prikupljanjem ličnih podataka o njihovoj tragičnoj sudbini. Kod Srba, srpske žrtve su po nekom kobnom ili bolje reći perverznom automatizmu uvek, posle svake kolektivne katastrofe, unaprijed osuđene na zaborav. Zato je „nekoliko hiljada“ najpreciznije što bi se mogli izraziti o bilansu kragujevačkog oktobra.
Sjajno je što kod naših jevrejskih prijatelja nije tako, niti kod jermenskih ili grčkih, uostalom. I dobro je što će srpski studenti učiti o tragediji koja je zadesila jevrejski narod. To je dobro ne samo po sebi, nego i zato što postoji neznatna mogućnost da bi to moglo srpske pedagoge opomenuti i na neophodnost da sličan tečaj upriliče na temu koja bi njihovim studentima trebala da bude od barem podjednake važnosti, a to je holokaust koji je srpski narod doživio u sukobima dvadesetog vijeka. Kao što je proučavanje antisemitizma i njegovih fatalnih posljedica kroz istoriju potrebno jevrejskoj djeci, iz potpuno istih razloga, djelimično akademskih ali prije svega iz razloga nacionalnog opstanka, takve studije, ugrađene u školski program na svim nivoima nastave, potrebne su i srpskoj djeci, da im se ne bi ponovilo ono što je njihove vršnjake zadesilo u oktobru 1941.
I tu dolazimo do srži problema. Po raspoloživim izvještajima, tečaj o holokaustu u Kragujevcu finansiraju i podržavaju razne zainteresovane jevrejske organizacije iz svijeta. Težnja naših jevrejskih prijatelja da o njihovoj istorijskoj patnji mladi naraštaj sazna i da ona ne padne u zaborav, čime bi se pojavila opasnost da se opet ponovi, potpuno je razumljiva i za svaku je pohvalu. To bez ikakve sumnje treba da bude sastavni dio gradiva ne samo u izraelskim nego i u srpskim školama. Ali u zemlji prebogatoj istorijom identične patnje, i prekrivenoj grobovima približno isto toliko žrtava iracionalne mržnje, kao što je Srbija, zašto se preko srpskog holokausta olako i površno prelazi? Kako je došlo do toga da je upravo u Kragujevcu, po jednoj anketi od prije nekoliko godina, mogla da se nađe djevojka-Srpkinja koja je priznala da nije čula za Jasenovac?

Očigledno je da su prioriteti obrazovnog sistema u opasnoj krizi. Bravo za jevrejske organizacije iz svijeta koje podstiču i finansiraju studije o holokaustu u Kragujevcu, koje će se vjerovatno proširiti na cijelu Srbiju. Ali gdje je srpska država da u svoj školski program unese učenje o holokaustu koji je biološki desetkovao srpski narod tokom cijelog trajanja prošlog vijeka? A ako ćemo govoriti o kontekstu, kao u slučaju stradanja jevrejskog naroda, zašto se u srpskim učionicama ne uči o genocidnoj stračevićanskoj ideologiji bez koje bi genocid u NDH bio lišen svoje ideološke podloge, o simbiozi te ideologije sa perverznim doktrinama Rimokatoličke crkve i njenoj istorijskoj težnji da zatre prepreku srpskog pravoslavnog faktora na Balkanu, kao i o sistematskom uništavanju srpskog naroda preveravanjem i nasilnim kidnapovanjem muške djece tokom viševjekovne turske okupacije?
A ako je srpska država ravnodušna prema zadatku održavanja nacionalne svijesti, što znači isto što i danas pomodni izraz „kultura sjećanja,“ gdje je srpska dijaspora da se – kao što smo vidjeli da jevrejska to čini – svojim grantovima i drugim vidovima podrške angažuje da se srpske žrtve i okolnosti koje su uslovile njihovo stradanje zadrže u trajnom sjećanju, da se nikada ne bi ponovile?
Bez ikakvog ukora nastavnom osoblju zaduženom za projektovane holokaust studije u Kragujevcu, trebalo bi im postaviti sljedeće pitanje. Kada im je bilo predloženo da prođu obuku da srpskoj djeci predaju o stradanju drugog naroda, da li su sponzorima projekta predložili da iskoriste priliku da svoj nastavni program učine relevantnijim za srpske slušaoce tako što bi ga tematski proširili i na holokaust koji je u istom istorijskom periodu preživeo i narod-domaćin? Ako nisu, zašto nisu? Bilo je njihova moralna dužnost kao odgovornih pedagoga da to učine.
Odgovor, da su nagrađeni da se drže nastavnog programa koji je odredio onaj od koga primaju platu, nije opravdanje. Kada bi došao NATO pakt i ponudio im da za određenu platu djeci održe seminar da je bombardovanje bilo za njihovo dobro i da izloženost osiromašenom uranijumu čak može biti korisno za njihovo zdravlje, da li bi i takvu ponudu prihvatili?
Izvor: Koreni.rs
