Sjedim sa kolegom i uz jutarnju kafu planiramo da skoknemo do Podgorice, obavimo neke obaveze, i ako stignemo da se za dana vratimo. Jedino ne možemo da se dogovorimo kuda da idemo, na Ribarevine ili preko Trešnjevika. Ja za jedno, on za drugo, nikako da se složimo. Zima i snjegovi ne idu nam na ruku za varijantu Trešnjevik, a „Euroasfaltu“ se izgleda ne žuri da privedu kraju tunel kroz Bjelasicu. Što duže rade, skuplje naplaćuju, neko im je ranije omogućio takozvanu kliznu skalu.
Situacija sa putevima u ovom dijelu države skoro da se pretvorila u elementarnu nepogodu. Pokušavam da se stavim u položaj nekog stanovnika sela Špiljani, kod graničnog prelaza Dračenovac. Oni već četvrtu godinu čekaju da „Štrabag“ završi dvadeset kilometara dugu dionicu od njihovog sela do Rožaja. Na stranu protesti, blokade, prozivanja i po neka psovka.
Zamišljam stanovnika tog dijela države koji ima zakazan pregled u devet sati, ujutru naravno, u KCCG. Kada i čime da krene? U koje vrijeme. Ako nema sopstveni automobil, najbolje da ode dan ranije nekim prolaznim autobusom. Ali ako nema novca za hotel, a još ima i pratnju, i nema gdje da prespava, šta da radi? Ni sopstevnim autom ne može više tačno izračunati kada da krene i da stigne na vrijeme.
Da li su građani Špiljana i velikog obližnjeg naselja Bać građani drugog reda? Njima je Novi Pazar neuporedivo bliži, na svega 40 kilometara i prirodno su tamo upućeni, ali su državljani Crne Gore i pripadaju zdravstvenom sistemu Crne Gore. Ako nemaju para za privatni pregled i Novom Pazaru, moraju u Podgoricu.
Ugovor sa „Štrabagom“ za rekonstrukciju dvadeset kilometara magistralnog puta od Rožaja do Špiljana sklopljen je prije promjene državne vlasti 2020. godine za dvadeset miliona eura. Ili, milion po kilometru. I nikako da završe. Nije što turisti, ako ne moraju, od početka radova zaobilaze i izbjegavaju ovaj putni pravac, ali tu su stanovnici gusto naseljenih mjesta, sve do Rožaja.
U Rožajama još jedan kapitalni infrastrukturni projekat nikako da se privede kraju, niti se zna kada će. To je zaobilaznica oko ovog grada kojom bi se izbjegle gužve i urbano naselje. Posao je bosanskoj firmi „Euroasfalt“ dodijeljen u vrijeme kada je na čelu Ministarstva saobraćaja bio kadar Bošnjačke stranke Osman Nurković. Stranke koja u Rožajama apsolutno vlada. Taj posao je trebalo u startu da košta 20 miliona eura. Početak gradnje 2017. godina, završetak se ne zna, kao ni u slučaju tunela kroz Bjelasicu koji gradi ista kompanija.
„Euroasfalt“ je u Bosni i Hercegovini jedan od glavnih donatora Stranke demokratske akcije (SDA), najbliskije Bošnjačkoj stranci. Džaba, radovi ne samo da nisu još završeni, nego su i stali, a funkcioneri BS mudro ćute. To je ona zaobilaznica i ona firma kojoj se srušio most u izgradnji i teško povrijeđena tri radnika. Pitanje kako je bosanski „Euroasfalt“ svojevremeno u Crnoj Gori dobio poslova u ugovorenoj vrijednosti od 60 miliona eura, koja će na kraju biti mnogo veća, našlo se odavno kod Specijalnog državnog tužioca. Milivoja Katnića. Predmet negdje kupi prašinu.
Nego, vratimo se putniku iz Špiljana. Dokle je stigao? Do Berana? Tu počinju novi problemi. „Euroasfalt“ još ne završava i šest puta probija rok za završetak puta preko Bjelasice, sa tunelom Klisura, a početni posao sa ugovorenih 37 miliona koštaće skoro 60. Za sada. Bosanska firma se opravdava time da nije dobro pripremljena geodetsko-geološka podloga i da su ni krivi ni dužni naišli na problem podzemnih voda. Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu bio Mladen Bojanić, predalo je još jednu prijavu Specijalnom državnom tužiocu protiv Osmana Nurkovića i Sava Parače, zbog klizne skale, ali i ni od te prijave za sada ništa.
Građaninu Špiljana preostaje da ide preko Ribarevina, a tek tu počinju muke i ne zna koliko će se voziti trideset kilometara na toj dionici. Ovaj posao je dobio „Bemaks“, u avgustu započeo radove i pravi zastoje na desetak mjesta. Vozači nervozni, ne poštuju semafore, malo malo, pa saobraćajni čep, uzalud policija kažnjava.
Da se razumijemo, niko nije protiv rekonstrukcije puteva, ali tako radikalno i odjednom na istom magistralnom pravcu od Špiljana do Podgorice, nije li malo previše, sve i da se završava u ugovorenom roku, a ne završava. Uz to morate računati i na neplanirano zaustavljanje na dionici od Kolašina do Mateševa, i tu možete izgubiti još pola sata, sat.
Izlazak na auto-put je kao da ste već u Podgorici. Stanovnik Špiljana stiže taman nekako na vrijeme za pregled u KCCG. Detaljne pretrage ne traju predugo. Onda hvata malo mediteranskog vazduha, sjeda na ćevape „Pod volat“, budžet ne dozvoljava luksuzniji restoran, i odmah nazad. Sada već ne žuri, kući ne može da zakasni, kad god stigne, dobrodošao je. Ali šta je sa svim ostalim građanima šest gradova ovog regiona koji privatno ili poslovno idu često za Podgoricu? Šta je sa onima koji su prinuđeni da svakodnevno zbog poslova voze između Berana i Bijelog Polja? Kada da krenu, a da ne kasne na posao? To im niko ne može reći. Šta je sa studentima koji idu za Podgoricu i Nikšić? Autobuska stanica u Beranama četiri godine zatvorena, čekaju i smrzavaju se na improvizovanom stajalištu na ulici. Koliko će putovati, ni njima niko to ne može garantovati. Vozači i vlasnici autoprevoznih preduzeća iz ovog regiona negoduju i tvrde da su na gubitku. Jedan od njih razmišlja da zamrzne linije dok se ne završi rekonstrukcija puta, ali ko zna hoće li biti opet probijanja rokova. Od Ribarevina do Lepenca još ni kramp nije zaboden, a to je predviđeno u paketu sa rekonstrukcijom do Berana.
Građani Berana su prije dva dana protestovali ispred tunela „Klisura“ na Bjelasici, ne bi li ubrzali da se makar ova dionica otvori, i onda saznali za novo prolongiranje do kraja februara sljedeće godine. Još tri mjeseca. Ali, i da se tunel sjutra završi, od Jezerina, na drugoj strani, nema normalnog puta do Mateševa, nego trećerazrazrednim drumomovima desetak kilometara do auto-puta, ili oko Kolašina.
Aloo, kuda ćemo, pitam kolegu, skoro ga probudih, mada pijemo drugu kafu. A je li tebi to hitno, uzvraća on. Vala i nije, kažem. Znaš šta onda, predlaže kolega, neka nas onda ovdje, pa ćemo za Podgoricu u julu 2025, kada se završi rekonstrucija do Ribarevina. Ne brate, dodajem ja, nego ćemo lijepo sačekati da uđemo u Evropsku uniju, do tada će morati sve da bude završeno pod konac, možda i druga dionica auto-puta. A šta misliš, kaže, da sačekamo avion, taman je pravi trenutak da se aerodrom ustupi onom Njemcu, pa da uvede neke male džetove ili helikoptere?
Konobar nam iznad glave, pogledom pita šta smo odlučili. Znaš kako momče, kaže kolega, daj ti nama lijepo dvije domaće medovače, da se malo zagrijemo, danas nećemo sjedat za volan. Nego, šta ono reče, obraća se sada ponovo meni, nešto sam se bio isključio, nisam te čuo. Stiže li kući onaj iz Špiljana istog dana ili sjutradan?
Ada, čuš, nalazi mu dobri, laknulo mu. I još kaže, pušti bre radove, da smo mi samo zdravo, i nek su zdravo djeca, dako oni vide nafake od ovoga.
Tufik Softić
Izvor: RTCG
