Piše: Slobodan Reljić
Kosjerić ništa neće promeniti. Aleksandar Vučić je iskrvario na „evropskom putu“, i njegova „pobeda“ izvedena 1) neviđenim trošenjem materijalnih resursa (paketi, pare, obećanja, medijska propaganda, ekipe poslane iz glavnog grada, itd) i 2) moralnom degradacijom demokratskih izbora do nivoa „mafija ili demokratija“ (pojam posuđen od Španaca) – ne može zaustaviti proces.
SVETSKA DRAMA: Proces je istorijski lom – i možda uporediv sa onom 1848. kad se digla čitava Evropa (bez Britanija i Rusija), kad se kapitalistički pljačkaški sistem povio pred narodnim nezadovoljstvom – i morao da upriliči besplatno školstvo, zdravstvo, ljudskiji položaj proletarijata, sindikalnu i političku samoodbranu, i sve tako.
Danas „evropskim svetom“ iz istog/sličnog gneva grme nezaustavljive pobune u Los Anđelesu (širi se Amerikom), Dablinu, Parizu, Berlinu, Atini, Madridu… Pogledajte unazad – svuda narod pobunjen… I svuda iste vlasti: da se protiv pobunjenih bore do poslednjeg.
Čovek koji sedi u Starom dvoru u Beogradu, i drži se „evropskog puta“, sveo je odgovor na pobunu do pameti vernih pratilaca iz Ćacilenda. Ne znam kad je nivo odbrane vlasti u Srbiji padao tako nisko. A iza „studenata koji hoće da uče“ nastupaju predsednikovi „pali anđeli“ – Siniša
Mali i Ana Brnabić: nezajažljivi zgrtač narodnog novca i otužna slika „studenta“ koji je toliko hteo da uči da je završio neku večernju školu, doduše u Americi, i valjda on-lajn.
S takvom ekipom, logično, predsednik „ima pregled igre kao Rej Čarls“. (Tako se kad je on išao na Zvezdin „Sever“ govorilo za igrače koji su se gubili na terenu.) Taman smo saslušali veličanstvenu odluku – da će on nastaviti da daje municiju Izraelu (i „cenimo, poštujemo i volimo“), kad Netanijahu podiže avione na Iran. Ali, za našeg lidera još je veći udarac, odgovor Irana – rakete razaraju izraelski Pentagon, pršti Tel Avivom, Haifom…
Omča „evropskog puta“ se klati na vetru, a predsednik leti u Kijev, da podrži Zelenskog na putu samoubistva. I obećava, što ne pada na pamet ni predsedniku SAD, da će obnoviti dva grada u Ukrajini (kad u EU članice javljaju kako hoće neke plemenite metale kao i Amerikanci), a tabloidi „pronalaze“ kako je to u Kijevu „veliki šamar Kurtiju“ – jer njega Volodimir nije ni pozvao na tu paradu evro-očaja. I da, kaže predsednik, Srbija je dala dvadeset puta veću pomoć nego sve balkanske zemlje.
Sumorno. „Šta vredi galopirati, ako se krećemo u pogrešnom pravcu“, govorio je mudri Englez.
Izgleda da će, ipak, glavna reč kojom će se opisivati već polugodišnje suprotstavljanje predsednikovom razumevanju šta je dobro za Srbiju biti – revolucija. Kažem „revolucija“ a znam da se mnogima diže kosa na glavi.
Ali, evo. Predsednik svaki dan baca kante svih boja i kaže – obojena revolucija je. Naš patrijarh je otišao u Moskvu da Vladimiru Putinu objasni, iako ne zna dobro ruski, da je u pitanju – obojena revolucija, pa reče da ne zna kako se to kaže, a episkop Irinej dobaci: cvetna revolucija.
RUSKA EPIZODA To nije ostavilo utisak na Putina. Ne trepnuvši, prešao je na drugu temu, iako mu nije bio problem da se pre toga pojavi nešto kao izveštaj FSB o zvučnom topu… Ni riba, ni devojka! Valjda da se čovek koji sprema svetski bestseler o obojenoj revoluciji uhvati za bačeni konop i, za početak, obustavi isporuku oružja, municije i bacanje desetina miliona dolara ukrajinskoj proksi-falangi.
Naš predsednik je imao i desant na Ameriku, da Trampu tutne neki milion (kao što je davao i Klintonovoj gospođi), ali razbole se. Posle se iskomplikova i darivanje Trampovom zetu Generalštaba.
Zli jezici šire da je 9. maja u Moskvi na predsednikovu opasku da „očekuje gas po najpovoljnijoj ceni“, Vladimir Vladimirovič „šaljivo“ odgovorio – da možete da prodajete Zelenskom oružje pedeset odsto jeftinije!
Takve narative ne treba uzimati zdravo za gotovo, ali je činjenica da je Rusija sa Srbijom gasni sporazum produžila samo – do septembra. Valjda će se naći da je i to „veliki šamar Kurtiju“
CVEĆE DIGLO GLAVICE U međuvremenu, na društvenim mrežama se pojavio monah koji je razjasnio „uspeh patrijarhov“ u Kremlju – kao višu poruku: „On se nalazi na tronu Svetog Save. Ne znam ja šta je on tamo rekao. Ali kroz njega je Bog progovorio. I on je rekao, da je to cvena revolucija. I šta znači to cvetna revolucija? Cveće, diglo svoje glavice. Neće više da ih slonovi i nosorozi i ostali gaze. Mi smo razmišljali dugo šta je to – bunt, obojena revolucija, zapadne službe, protesti, blokaderi… Ne znamo kako da nazovemo to, čoveče. I evo dobismo odgovor: cvetna revolucija.“
Neki u ovom vide ironiju. Čuj, monasi i – revolucija. Ali, poslušajte, iskaz ne zvuči ironično. Uopšte ne. Monah je govorio oslobođen obeju predrasuda o revoluciji – i 1) nekritički pozitivne koja je zahvatila Evropu posle Francuske revolucije 1789, koja je kapitaliste dovela na vlast i 2) sumanuto negativističke kad su druge vrste preokreta zapretile kapitalističkoj vlasti. Prosto (lat. revolution, preokret) je „radikalna promena društvenih odnosa“; u političkom smislu „korenita promena društvenog uređenja“.
A Gete (1749- 1832) nije imao dilemu da „za veliku revoluciju nikada nije kriv narod, već vlast“.
Da, čemu služi predsednikova izjava na javnom servisu, kad je ispreskakao voditeljku do tačke da je i odjavio emisiju: on je za susret s onima koji drugačije misle, a da oni tu saznaju istinu. Zasad se hapse oni koji drugačije govore, a kad saznaju istinu – biće abolicija.
CVEĆE PRED IZBORIMA Nisam primetio da su se „cvetni revolucionari“ setili, najčuvenijeg od svih pobunjenika u drugoj polovini dvadesetog veka. A ne bi im to bilo bez veze. „Rizikujući da ispadnem smešan, dozvolite mi da kažem da je pravi revolucionar vođen velikim osećanjem ljubavi“, govorio je Če Gevare. „Nemoguće je zamisliti iskrenog revolucionara kojem nedostaje ova osobina.“
Srpski „revolucionari“ ispunjavaju tu zanosnu iskrenost. Njihova igra nadilazi i njih. „Ja svojim studentima kažem da su studenti u Srbiji osvetlali obraz ne Srbiji, nego su osvetlali obraz svojoj generaciji širom sveta“, govori profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu istoričar Hrvoje Klasić. „Mi smo tu generaciju otpisali – ‘ništa ih ne zanima’, ‘samo su na mobilnim telefonima’, ‘ne mogu da se organizuju’, ‘nemaju empatiju’, ‘nisu solidarni’ i – oni pokažu nešto što mi na ovim prostorima nismo nikad videli.“ (Ako sad tabloidna armija pronađe da je Klasić ustaša, gotovi smo.)
Ali, evo nas svih u cvetnoj revoluciji s kojom ne znaju šta da rade ni ugroženi predsednik i ćaci-svet oko njega kojem se ne ostavlja koruptivna renta iako padaju nadstrešnice i ubijaju ljude; a i sami „revolucionari“ su ušli u tesnac kroz koji zasad ne umeju da prođu a i ne žele (pa i ne mogu) da se okrenu. Cvetni revolucionari u širini plenumskih rasprava drže da promena mora biti – demokratska i nacionalna. I: hoće izbore! Predsednik je do juče pucao izborima kao bičem a sad veruje da ne mora da im da izbore.
Pošto živimo u kolonijalnoj demokratiji, predsednik je učen da o njegovom ostanku neće odlučivati narod, on strepi šta će javiti „iz Brisela“. Kako će se oceniti njegov „evropski put“ – da li je dovoljno dao, šta bi još trebalo dati i da li oni misle da on to može da ispuni? I gledamo (kako je revolucionar Lenjin opisao) jedan korak napred, dva koraka nazad.
BRISEL MERKA Sad odjednom EU zivka Anu Brnabić na dogovore – o klasterima i „evropskom putu“. Tu je i jedan krupniji muškarac koji na foto Brnabić-Marta Kos izgleda kao bodigard, ali nije – građani Srbije će se možda navići da je on ministar za evropske integracije… I: „Ono što je nama plan i što smo sada potvrdili sa Kos je da pokušamo da završimo sve do kraja jula, kako bi eventualno mogli da otvorimo Klaster 3“. (A. Brnabić)
Tu slučajnu osobu na najvažnijem mestu u normalnom demokratskom društvu ohrabrila je opaska, kad je predsednik teško bolan doleteo iz Amerike, da „Vučićeve dužnosti trebalo bi da preuzme predsednica Skupštine Ana Brnabić“. Kaže čl. 120 Ustava. Tamo je to na tri meseca – ali kad je neko na „evropskom putu“ neće mu se zameriti i ako ostane duže. Toliko, da uguši „revoluciju“. Neko ko je od nikog postao ministar, premijer u tri mandata, pa predsednik Skupštine Srbije može poželeti i ovo.
Sve u svemu, nije lako našem predsedniku, ali nije jednostavno ni „cvetnim revolucionarima“.
Pogledajmo njihove muke: objavili su da hoće izbore, vode diskusije kako da odaberu svoje kandidate, ali nisu sastavili i javno obelodanili jasan, ajde da kažemo papir, na šta se oni koji budu izbrani obavezuju. Kad se uđe u političke igre – obećanja su obavezna.
Ako i posle ovih izbora Srbija ostaje kolonijalna demokratija, onda su džaba uznemiravali predsednika, jer svu zlokob i imamo što su njihovi očevi pristali da veruju da Vašingtonski konsenzus i zapadna tranzicija donose dobro. Ovde se radi o tome da je ovo protiv čega se oni bune upravo željeni rezultati implementiranja demokratije iz Brisela i Vašingtona. Ovo nisu deformacije. To je taj sistem sam sobom.
ŠTA ĆE STUDENTI I to se ne može izvesti – posredno: mi smo mladi, nemamo iskustva u politici, naći ćemo prave ljude i oni će obaviti to političko čišćenje Augijevih štala.
Ako bi se sastavila parlamentarna većina od „ljudi koji podržavaju studente“ (to je oglašeno kao kriterijum sa plenuma) u njoj bi se i pre nego što uđe u skupštinu pojavili takvi unutrašnji sukobi koji bi obesmislili sav taj napor i sve te velike iskrene želje i misli. Problem s intelektualcima je što su„cinični, a cinici nikada nisu izgradili katedralu“, cinično je govorio Henri Kisindžer.
Dakle, studenti bi morali biti oni koji će se pojaviti na izbornim listama. U njima je ta snaga koja je probudila društvo. Pogledajte unazad: velike promene su izvodili mladi ljudi. A među intelektualcima se posle nađu oni koji znaju kako se promena stavlja u forme i poredak.
Istorija uči da je najvažnije, u prelomnim trenucima, na izbore izvesti one koji godinama ne izlaze.
Plenumi, za koje se tvrdilo da su ustrojeni na principima anarhističkih organizovanja, jesu pokrenuli idenje studenata po Srbiji, od sela do sela, čime su nadvisili lenje opozicione partije. I nije još iscrpljena moć „narodne revolucije“ koja će, kako je govorio Mihail Bakunjin, „urediti svoju revolucionarnu organizaciju odozdo prema gore i od periferije do centra, u skladu sa principom slobode“.
Ali studentska „cvetna revolucija“ je – pozivom na izbore – pred vratima političkog antipolisa koji ne čini ništa od onog šta obećava. I sve je i zbunjujuće i rizično. Njihove dedove su kritičari znanja iz moskovskog hotela Luks plašili izrekom „revolucija jede svoju decu“, a oni se suočavaju s nevoljom – mogu li sažvakati svoju revoluciju.
Uopšte, samo prenošenje tog nakupljenog političkog kapitala sa studenata na „ljude koji podržavaju studente“ je nesmisleno: zakonodavna vlast je po definiciji vrhovna, a ona sebi može da izabere vladu (od ljudi koji ih podržavaju) pa da je usmerava i kontroliše. To može da se ograniči na godinu, možda dve. I eto.
Cvetna revolucija može da vlast vrati narodu, pod motom: Ja nisam oslobodilac. Oslobodioci ne postoje. Narod sam sebe oslobađa. (Če Gevara) To im istorija nikad ne bi zaboravila.
Izvor: Pečat
