Piše: Sanja Domazet
Šezdeset četiri godine posle Sent-Egziperijeve pogibije, u zoru 31. jula 1944, otkriveno je ime nemačkog pilota koji je oborio avion slavnog literate. „Da sam znao da je to Sent-Egziperi, nikada ga ne bih oborio”, rekao je Ripert. Mlaku morsku vodu po kojoj je bos hodao kao dečak, u Zalivu anđela, na Azurnoj obali, voleo je da zove safirskim baricama. Bio je opsednut pisanjem i letenjem – i jedno i drugo smatrao je opsednutošću slobodom. Kasnije, kada je postao probni pilot – to je i dalje jedno od najrizičnijih zanimanja na planeti, voleo je da lebdi u glatkom somotu noći i zamišlja ćilibarske vinograde Provanse. Šezdeset četiri godine posle Sent-Egziperijeve pogibije, u zoru 31. jula 1944, otkriveno je ime nemačkog pilota koji je oborio avion slavnog literate.
Nemac Horst Ripert, jedan od najboljih pilota nemačke ratne avijacije, ispričao je da se sve dogodilo u blizini Tulona, da je opazio avion koji je leteo ispod njega, dok je bio u izviđačkoj misiji. Ispod njih beše more. Video je oznake, napravio zaokret, našao se Sent-Egziperijevom avionu iza leđa i oborio ga. „Da sam znao da je to Sent-Egziperi, nikada ga ne bih oborio”, rekao je Ripert, koji je radio kao novinar na Drugom kanalu nemačke televizije.
On je nađen posle izuzetno iscrpne potrage koju su vodili marseljski ronilac Lik Vanrel i osnivač udruženja za pronalaženje aviona nestalih u Drugom svetskom ratu, Lino fon Garcen. Neidentifikovano telo u francuskoj uniformi pronađeno je nekoliko dana posle njegovog nestanka, sasvim južno od Marselja. Pretpostavili su da je to bio Sent-Egziperi. U moru je 1998. pronađena njegova srebrna narukvica. Misija u kojoj je stradao bila je izviđačka, pisac je bio poslat da prikupi obaveštajne podatke o tačnom kretanju nemačkih trupa u dolini Rone. Poleteo je iz vazdušne baze na Korzici, a leteo u nenaoružanom avionu P-38. Sent-Egziperi je bio neustrašivi letač. Satima je leteo nad pustinjom, tvrdeći da ona ima posebnu čaroliju. „Ono što pustinju čini lepom jeste činjenica da negde krije izvor”, govorio je. Čitava planeta zna Sent-Egziperija zbog romana za „decu i osetljive”, koji je napisao u Njujorku i sam za njega uradio ilustracije. To je Mali princ, delo koje je, zapravo, najmanje zavodljiva karika u njegovom uzbudljivom literarnom opusu, ali knjiga koja je posle Biblije prevedena na najviše jezika na svetu – ukupno 257 jezika i dijalekata.
Niz padova
Sent-Egziperi je rođen u Lionu 1900. kao treće po redu od petoro dece. Imao je tri sestre: Gabrijelu, Mari – Magdalenu i Simonu, i jednog brata, Fransou. Detinjstvo Antoana de Sent-Egziperija nije bilo radosno – ostao je bez oca kada je imao četiri godine, sa 17 godina gubi mlađeg i jedinog brata. Rođen je u plemićkoj porodici, imao je titulu grofa, do koje nije držao. Prijateljima je nije ni spominjao. Majka ga je obožavala, odevala ga u čipke, igrao se loptom s drugom decom, ali je plakao jer lopta nije ostajala zakačena za nebesa, nego se uvek vraćala. „Bože, pruži ruke, dohvati je…” Majka ga je tešila. „Volim tebe, mama. Najviše. Pa onda tatu na nebu. A zatim nebo”, govorio je kao dečačić i širio ruke. Nekoliko godina kasnije majka će ga moliti: „Obećaj mi da nikada nećeš biti pilot.” „Samo to ne mogu da ti obećam, mala moja mama.” Godine 1921. postao je pilot u Strazburu.
Posle tog prvog, zvaničnog leta, čitave noći pili su šampanj. Već sledeće godine je položio avijatičarski ispit i dobio poziv da se pridruži vazduhoplovnim snagama. Već 1923. godine doživeo je prvu avionsku nesreću u Buržeu. Prvu u nizu. Jer pogrešno se misli da je Sent-Egziperi nestao u onom poslednjem noćnom letu 31. jula 1944, s kojeg se nije vratio. Pre toga, sledio je niz padova. On je bio jedan od pionira međunarodne avionske pošte, u danima kada su avioni imali sasvim skromne instrumente i više ličili na igračke za odraslu decu, kojima je avantura bila najveća radost. Decembra 1935. godine doživeo je vazduhoplovnu nesreću u Libijskoj pustinji.
Nakon pada aviona, Sent-Egziperi i kopilot su ostali samo s malo zaliha; imali su nešto grožđa, dve narandže, kilo kafe u termosu i pola litra belog vina u drugom. Drugog i trećeg dana behu toliko dehidrirani da su prestali da se znoje. „Usne mi behu suve kao pesak”, sećao se pisac. Nakon nekog vremena počele su halucinacije. Četvrtog dana spasao ih je beduin na kamili. Primenio je prirodan proces hidratacije i spasao im je život. Sent-Egziperi mu je rekao: „Ti si čovek i pojavljuješ se s licima svih ljudi u jednom.” Nakon ovog događaja Sent-Egziperi je počeo da piše za Pariz suar, a kako je bio nezasit avanturista, uporno je nagovarao Air-France da mu dopusti da ponovo bude probni pilot, uprkos nesreći koju je doživeo. Čim je došao do para, kupio je sebi novi avion, ali je i sa njim doživeo nekoliko nesreća u Gvatemali.
No, paralelno s letenjem, on je i pisao. Tokom 1925. godine upoznao se s poznatim piscima među kojima je bio i Andre Žid. Budući laureat Nobelove nagrade prepoznaje Sent-Egziperijev talenat i uverava ga da se mora posvetiti i svojoj drugoj strasti – pisanju. Za njegov roman, Noćni let, napisaće predgovor. Sent-Egziperi za ovo delo dobija prestižnu nagradu „Femina”. Za roman Zemlja ljudi dobio je Veliku nagradu za književnost Francuske akademije. Uprkos velikom uspehu nagrađenog romana, prinuđen je da se bavi raznoraznim poslovima. Naime, avionska kompanija za koju je radio je bankrotirala. Radi kao novinar, piše reportaže iz Vijetnama, SSSR-a i Španije, gde besni građanski rat. U Sovjetskom Savezu na jednom prijemu naleće na Mihaila Bulgakova. Između dve knjige, dva leta, jedrenja po nebesima, raskida veridbu i to će opisati u romanu Pošta za jug. Na nebu nije patio od melanholije, nebo mu je delovalo kao „ogledalo zasićeno sjajem”. Njegovi romani su o letenju, Južna pošta, slavila je hrabrost prvih pilota, letove na granici između života i smrti. Umeće letenja biva nagrađeno – 1930. godine dobio je orden legije časti za zasluge u civilnom vazduhoplovstvu.
Maramica za nastavak rukopisa
Sent-Egziperi je leteo preko Anda i ova iskustva je opisao u svom bestseleru iz 1931. godine Noćni let. Koliko je roman bio popularan svedoči i njegova ekranizacija koja je usledila već 1933. godine, s Klarkom Gejblom u glavnoj ulozi. U Noćnom letu kao da sluti i opisuje sopstveni kraj: „Rivijer je duboko zamišljen. Nada ga je napustila: ta posada će se negde u noći survati… Nešto će iz vidljivog sveta oteći u onaj drugi. Rivijer razmišlja o blagu koje je nestalo u dubinama noći kao u beskrajnim morima… O noćnom jabukovom drveću koje čeka dan sa svim svojim cvetovima…
Još uvek drži svet u svojim rukama… Steže na svom volanu težinu ljudskog bogatstva i šeta, obuzet očajanjem, od zvezde do zvezde, tog beskorisnog blaga koje će morati da vrati… Nikakva žalba. Nikakav krik. Već samo najčistiji zvuk koji je ikada stvorilo beznađe…”
Godinu dana pred smrt s Konsuelom je u Njujorku. U Njujorku piše Malog princa. Sent-Egziperi sedi na prozoru, seče makazama avione od papira i baca ih s prozora. Njih je toliko da vetar eskadrilu podiže u nebo i policajac se penje da ih opomene da prljaju ulice Njujorka hartijom. Konsuelo je pokušavala da ga podseti na vesele trenutke kada im je Pegi Gugenhajm pomogla da u sneg zatrpaju šampanjac da ga rashlade, jer u zamrzivaču nije bilo mesta, a dolazili su u goste Marlen Ditrih i Greta Garbo. Ali Pegi je zaboravila gde je tačno zakopala flaše i onda su čitavu noć veseli, kopali po snegu, u dvorištu. Ali Sent-Egziperi se nije ni nasmejao. Ponavljao je da mora da se bori protiv Hitlera. Na rastanku je tražio od nje maramicu da na njoj napiše nastavak Malog princa i davao joj uputstva šta da učini ukoliko se slučajno dogodi… Oboje su znali.
Izvor: Politika Magazin
