Poslije toliko slavljeničkih godina, grljenja i maženja sa državom predstoji nam odmor. Odmor nam savjetuje niko drugi do međunarodna zajednica. Međunarodna zajednica decidno od nas traži da se odmorimo od državnosti i posvetimo suštini države i zajedništvu. Mi taj savjet ignorišemo. Ne želimo da postanemo zajednica
Imamo praznika porodičnih, vjerskih, državnih, ličnih. Čestitamo jedni drugima Božiće i Uskrse pravoslavne i kataločke, Ramazane Bajramske i Kurbanske, slave porodične, rođendane u svim genracijama, jubileje razne i štošta drugog u godišnjem kalendaru. Te kurtoaznosti nas ne učinješe funkcionalnom zajednicom. Ne samo da nijesmo posvećeni ciljevima koje u načelu sve religije promovišu, već smo dopustili vladajućoj politici da nas propagiranjem države isključivo kroz partiju što više i što dublje podijeli.
2006. godine zavijorila nam se zastava na Ist Riveru. Ujedinjene Nacije su svom spisku pridružile još jednu državu. Našu državu. Za 16 godina svojoj državi nijesmo uspjeli pribaviti suštinska obilježja. Ništa nijesmo uradili da postanemo zajednica u državnim granicama i budemo podređeni zakonima istim za sve. Naprotiv. Vrijeme nam je proteklo u borbi da ne postanemo zajednica. Umjesto da se posveti zajedničkim ciljevima i interesima naroda vladajuća struktura mu je nametnula igru patriota i izdajnika. Vladajući su se mazili sa državnošću, slavili je, pjevali joj, prijeteći onima koji su prepoznali prevare i nadrasli njihove melodramske banalnosti i igrarije.
Države su se rađale iz ustanaka, revolucija, dekolonizacija… Naša država se rodila iz glasačkih listića. Umjesto da zaboravi na referndumske glasačke listiće “predsjednik svih građana Crne Gore” 16 godina ih uporno koristi kao resurs za opstanak na vlasti. Primarni cilj mu je razvijanje mržnji i produbljivanje podjela. Na tim osnovama se ne gradi država.
Njegovi podržavaoci to ne shvataju. Državi zadobijenoj na glasačkim listićima najkorisnije je da se fame glasačkih listića što prije oslobodi i punom snagom posveti učvršćivanju i unapređenju zajednice.
Nažalost u stanjima političkih euforija, histerija i konfuzija koje su se smenjivale tokom prethodnih 16 godina prvi čovjek države i partije i njegovi saradnici bez prestanka su se pozivali na glasačke listiće nazivajući pola stanovništva Crne Gore izdajnicima. Nije ih bilo briga ni za institucije, ni za stručnost i profesionalnost u njima, ni za različito mišljenje kao ljudsku potrebu, ni za narod koji je očekivao da se od datuma državnosti krene korak naprijed.
Taj korak nijesmo napravili. Zašlajfovali smo na datumu, na zastavi, grbu, himni i patetičnim riječima kojima smo iskazivali oduševljenje svojom državnošću. Državnost smo podizali uvis u svakoj prilici kao da u rukama držimo trofej osvojen na nekom takmičenju za koje intimno znamo da još nije ni počelo. Okretali smo se u mjestu očekujući aplauze i šampanjac. Škripa, dim i potrošnja guma nije jenjavala ni kada su se tribine ispraznile. Nije nas brinulo što je cilj bivao sve dalji i dalji a mi sve više i više ukopani u mjestu.
Na kraju našu poziciju je uočio i strani faktor. Zapadni partneri su uvdijeli da nam je najveći problem u tome što država Crna Gora nije postala funkcionalna zajednica niti pokazuje namjeru da krene ka tome cilju.
Poslije toliko slavljeničkih godina, grljenja i maženja sa državom predstoji nam odmor. Odmor nam savjetuje niko drugi do međunarodna zajednica. Međunarodna zajednica decidno od nas traži da se odmorimo od državnosti i posvetimo suštini države i zajedništvu. Mi taj savjet ignorišemo. Ne želimo da postanemo zajednica.
Ranko Rajković
