Mnogo puta pokazalo se da je Čkalju stvorila publika, a ne akademija. Nisu ga stvorili ni kritičari koji su Čkaljinoj umešnosti da otkrije jedan novi svet estrade otpisali dostojanstvenu etiku i estetiku.

Ponikao iz ljubavi Hristine i Čedomira, rođeni Kruševljanin, prvoaprilac po rođenju i osvedočeni šaljivdžija, Miodrag Petrović Čkalja do danas je ostao neprevaziđen komičar naših prostora. Zahvaljujući Čkalji, čiji je „čakljasti”, suvonjav izgled u mladosti doneo neobičan nadimak i osobenu glumačku pojavu, mi, ljudi sa ovih prostora zavoleli smo sebe. Lekovitom glumom učinio je da prebolimo sve manjkavosti sopstvene naravi. Nažalost, i u njegovom slučaju, dokažemo da uspeh najteže praštamo.
Dok menjamo kanale i pratimo „naknadno snimljenim smehom podvučene i montirane” sitkome, priznajemo da tek nečijim odlaskom razumemo šta smo izgubili. Oseka dobrog humora nastupila je Čkaljinim izostankom sa scene. Pored njega nikada nijedan smeh nije naknadno sniman. On se u stvarnim uslovima i realnom vremenu protezao i snažio svakim Čkaljinim nastupom.
Prilično je teško savremenicima objasniti kakvu je euforiju građana okupljenih oko radio-prijemnika proizvodilo slušanje Vesele večeri, a tek živa snimanja najdugovečnije radio-emisije Radio Beograda, čija je prva špica odjeknula pre tačno 75 godina. Te 1949, kao član Radio-drame, malo je poznato, Čkalja je stupio najpre kao novinar! Još je teže poverovati da je, recimo, jedan pozorišni poklonik pogledao prvih sto izvođenja predstave Zajednički stan, koji je napisao Guta Dobričanin, ne sanjajući da će skoro pola veka kasnije, i pored upornog izbegavanja kritike da komad afirmiše, biti proglašen najboljim dramskim tekstom posle rata.
Srpski Baster Kiton
Mnogo puta pokazalo se da je Čkalju stvorila publika, a ne akademija, koju nije završio mada je posle rata 1946. baš iz tog razloga došao u Beograd. Nisu ga stvorili ni kritičari koji su Čkaljinoj umešnosti da otkrije jedan novi svet estrade otpisali dostojanstvenu etiku i estetiku. U čemu je to Čkalja najviše uspeo? Zadužio je domaću kinematografiju onom vrstom glumačkog izraza koja nije imala lak istorijski razvoj, te još od starih Grka smatrana nižim dramskim rodom. Zamislite koliko je vremena od petog veka pre naše ere bilo potrebno da priznamo da je smeh lek! U jednoj od mnogobrojnih monografija posvećenih Miodragu Petroviću Čkalji, predan istraživač Dragana Čolić Biljanovski podseća da su teorija i literatura u Srbiji dugo bile ograničene samo na analize komediografskih dela Branislava Nušića, Koste Trifkovića ili Jovana Sterije Popovića, ali ne i tumače njihovih likova. Čkalja je učinio da se promatranja i ocene komedije pomere na sam lik! Tako je tekst služio njemu, a ne on tekstu. Tako je uspeo da prevaziđe i svoje vrednosti. Pre njega su to donekle započeli Čiča Ilija Stanojević i Ljubinka Bobić. I Čkalja se našao na njihovom umetničkom tragu. Igrao je čak u jednoj režiji Ljubinke Bobić, a ulogu Nidže Jograndžije tumačio u komadu Čiče Stanojevića Dorćolska posla (premijerno izvedenog u Narodnom pozorištu 1909), koju je četrdeset tri godine kasnije postavio u Beogradskoj komediji Dušan Antonijević.
Čkaljin život i susreti obiluju brojnim sudbinskim vezama. Njegov otac, vredan radnik, bio je često pred izbore poslušnik radikalskog predsednika opštine u Kruševcu, strica Novaka Novaka, s kojim će Čkalja kasnije veoma plodno sarađivati. Drugovao je najpre gradeći svoje malo pozorište iza kuće s Milanom Puzićem, kasnije porodično s Gitom Predić Nušić i Dobričaninom, koji ga na početku karijere uvodi nakratko u Pozorište „Boško Buha”, baš kada je glumačka neizvesnost pokazala zube. Ipak, njegovom umetničkom putu doprineli su pre svega zavet smehu i profesor nemačkog jezika Borisav Mihajlović, čiju je glumačku diplomu potpisao lično Branislav Nušić.
Kako je zbog zdravlja napustio Beograd i došao u Kruševac, glumom je uspešno inficirao generacije kruševačkih đaka, među njima Čkalju i Đuzu. On je prepoznao Čkaljin talenat, bodrio ga, naučio da posmatra ljude i pojave koje će kasnije primeniti u profesionalnom životu, postajući lako srpski Baster Kiton ili još omiljeniji nam domaći Džeri Luis. Samom Čkalji uzori su bili kruševački glumac Mija Nuparac i Čarli Čaplin. Što se tog spomenutog zaveta siromašnog dečaka rođenog kao četvrto dete u porodici Petrović tiče, izrečen je na kruševačkoj klupi da će „kroz ceo svoj život pokušati da ljude učinim srećnim”.
Preko piljarske tezge gde je pomagao, Čkalja je kao dečak posmatrao na terasi obližnjeg hotela taj vrli umetnički svet koji je dolazio u kulturnim događajima i gostovanjima obogaćen Kruševac. Gromki smeh Žanke Stokić nije zaboravio, sve misleći da „samo ljudske veličine mogu da se smeju” jer kod kuće zbog nemaštine i nije bilo mnogo smeha. I uspeo je!
U nedostatku tako očekujućih i potrebnih priznanja koja su mu, što zbog nedostatka partijske knjižice, što zbog tadašnje nesigurne elite izmicala do kraja života, usred karijere na tron „glumačkog fenomena” postavio ga je iskreni kritičar Bora Glišić, sorbonski đak, erudita. Doslovce mu je uz rame stala i kritika avangardne drame u Firenci koja je Čkalju ocenila kao velikog glumca moderne jugoslovenske umetnosti, što je u autorskom tekstu Politici podvukao Aleksandar Popović, u čijoj je drami Krmeći kas Čkalja trijumfovao kao Todor. Bio je to drugi i poslednji nastup glumca u Ateljeu 212, jednako uspešan kao i uloga Vladimira u prvoj predstavi ovog pozorišta Čekajući Godoa, gde je zamenio Ljubu Tadića novembra 1957. Beogradska komedija nazivana različitim imenima dok se nije geografski opredelila kao Pozorište na Krstu, bila je ipak Čkaljina scena. Tu je odigrao najviše predstava, pre svega kao slobodan umetnik časno noseći sve istovremene angažmane na televiziji i filmu.
Životni zaplet
U martu 1946. nakon demobilizacije, Čkalja je došao na studije u Beograd, ali je najpre bio rukovodilac dramske sekcije koja je pratila političare. Statira u Humorističkom, kasnije Savremenom pozorištu pa ulazi u Radio Beograd na nagovor Milana Puzića. Da bez komičnog zapleta ni naizgled najtragičniji momenti ne prolaze u Čkaljinom životu, pokazuje činjenica o njegovoj dvostrukoj navodnoj smrti na početku karijere. Srećom, ne i stvarnoj. Kao uposlenik Radio Beograda na jednom projektu u Bioskopu „Avala”, skidajući ceradu s krova, Čkalja pada i lomi rebra. U isto vreme i u istoj bolnici hospitalizovan bolesnik istog imena i prezimena upokoji se, pa se svega dva dana posle venčanja s Dragicom pronosi vest o preranoj Čkaljinoj smrti. Životna anegdota bila je plod zabune, a prva filmska scena u njegovom debiju Crveni cvet (1950) namera reditelja Gustava Gavrina da snimi lakši deo – streljanje Čkalje u ulozi profesora i logoraškog zarobljenika koji krije radio-stanicu, što i dovodi do stradanja. Čkalja je tri puta pred kamerama držao lekcije. Kao profesor gimnazije koji šetajući po filmskoj kiši zaradi stvarnu upalu pluća u filmu Četiri kilometra na sat (1958) i opet drag profesor u Višnji na Tašmajdanu (1968) Stoleta Jankovića po tekstu Siniše Pavića, koji ga neće zaboraviti u Boljem životu i podeli za ekranizaciju romana Vruć vetar, proglašenu u nekim zemljama za najbolju seriju svih vremena. Čkalja je i ovaj put opravdao jer je Firgu trebalo da igra Bata Stojković.
Vesna Čipčić, koju su serija i film vinuli među zvezde prisetila se na otvaranju izložbe u Jugoslovenskoj kinoteci autora Irine Kondić, divne i uvek duhovite saradnje sa starijim kolegom koji joj je napisao kratku pesmu: „Bila je lepa Vesna, ali toga nije bila svesna, lepa ko najlepši ripčić, bila je Vesna Čipčić.”
Uz izuzetak televizijskih saradnji sa Acom Đorđevićem, Čkalja je od 1950. do 1993. snimio dvadeset dugometražnih filmova, najviše s Lolom Đukićem i Sojom Jovanović, a većina njih proizašla je iz pozorišnih postavki. Hronološki među prvima, ali dramski aktuelna je dvostruka uloga zvonara i vođe sabotera u Đukićevom filmu o gradnji hidroelektrane „Jezero” (1950).
Pravi bum i zvanično uzdizanje komediografske filmske ode počinje šezdesetih, filmom Ljubav i moda (1960) Ljubomira Radičevića o modnoj reviji suparničkih firmi, te iste godine ekranizovanim pozorišnim fenomenom Zajednički stan Gute Dobričanina u režiji Marjana Vajde, koji je šest godina ranije počeo svoj uspešan scenski život. Predstava izvedena neverovatnih 480 puta snimljena je za šest dana, uz ulazak u podelu Milene Dravić i Branke Veselinović.
Postao je i najgledaniji film tog vremena. Po predstavi je takođe snimljen i Bog je umro uzalud (1969) Lole Đukića, gde se Čkalja igra dvostrukim identitetima Predraga i Nenada, kao i Tuđe dete iz 1958. koje je godinu kasnije pretočeno u istoimeni film. Nema malih bogova i Sreća u torbi iz 1961. filmovane su adaptacije Servisne stanice Lole Đukića, što su ujedno i jedini filmski zapisi svih epizoda sačuvani u dokumentaciji Televizije Beograd. To što su radeći još od Vesele večeri kao nerazdvojni tandem uspeli Mija Aleksić i Miodrag Petrović, oslikavajući ambicioznog karijeristu v. d. Raku i trudbenika velikog srca željnog pravde kuvara Jordana, nije dostigao nijedan jugoslovenski filmski duet.
Nacionalno blago
I film Na mesto građanine pokorni Lole Đukića iz 1964. nastao je iz TV emisije sličnog naziva i doveo do nastavka saradnje 1967. parodijom na vesterne Zlatna praćka. I svuda je vrcavog duha, neisprekidane geste i široko razvijenog portretisanja likova, ostavljao publiku bez daha. Čkalja je igrao u tri filmska ostvarenja Soje Jovanović jer su poput najbližih delili tananost dečjeg duha i razmaštanost.

Put oko sveta iz 1964, zahvaljujući Soji, uveo je u naš svet dobro znanog Nušićevog svetskog putnika iz Jagodine Jovanču Micića. Vedrinu i razigranost podelili su u novoj saradnji, filmu po delu Branka Ćopića Orlovi rano lete (1966), gde se jogunasta uhoda, poljar Lijan čini i najživopisnijim. Usledila je i treća, umalo kobna saradnja na filmu Silom otac (1969), kada je Čkalja gotovo napustio snimanje zastrašen utapanjem splava na kojem traje filmski lumperaj do zore sa sve upaljenim reflektorima, čiji je kratak spoj umalo doveo do pogibije Esme Redžepove, Dare Čalenić i njega. Usledio je film Biciklisti Puriše Đorđevića.
Iako je u osmoj dekadi prošlog veka snimio samo dva filma Paja i Jare i Avanture Borivoja Šurdilovića, oni nastaju kao kruna TV pojavljivanja u prethodno snimljenim serijama Kamiondžije (1973) i Vruć vetar (1979), donoseći novi talas apsolutno neverovatne popularnosti. Prethodio im je niz drugih TV serija i komedija Ljubav, ah ljubav, Krug dvojkom i Ljubav na seoski način, gde je Čkalja kao stric Gvozden smetenjaku Miloradu (Dragan Zarić) snažno uticao, kao i ceo projekat, na posve drugačiji prikaz sela. Ako se neko tako dostojno družio s Nušićem, poklonivši mu se i na kraju svog glumačkog puta, onda je to Čkalja. Samo sa Aleksandrom Đorđevićem snimio je nekoliko adaptacija Nušićevih dela Pokojnik, Narodni poslanik, Dr… na šta u aktuelnom mesečniku, stručnom časopisu Kinoteka podseća i Ana Marija Rosi.
I sa ekrana, i u pozorištu, Čkalja se poslednji put poklonio publici iz režija svog sina Čedomira Petrovića. U pozorištu Duško Radović 1988. igrana je Nušiću s ljubavlju, gde je Čkalja tumačio domaćeg komediografa povodom pedeset godina njegove smrti.
Posle druženja sa Šurdom, punih trinaest godina trajala je Čkaljina glumačka pauza do uloge Milutina u kompletno osmišljenom projektu Čedomira Petrovića Ruski car (1993) o starcima (Čkalja i Mira Banjac) koje je rat razdvojio, a oni se ponovo sreću na mestu davnog rastanka, ispred centralne beogradske kafane.
Čkalja, glumac bez diplome odbranio je struku bolje nego ijedan kolega kada je odbio tumačenje kritike i parodije o glumcima u jednoj epizodi Vesele večeri, što ga je posle deset godina rada koštalo posla i izlaska iz Radio Beograda. Tako skroman, jednostavan porodičan čovek, izrastao je u raskošnog tumača duha i čiste, nepatvorene komedije. Nikad zabavljač, uvek umetnik koji bi s dramskim pauzama izašao na kraj, ali niko kao on s komičnim ubrzanjima i usklađenim ritmom pokreta, mimike i govora. S pravom nosi titulu koju mu je pre skoro pola veka dodelio čuveni Branko Ćopić: „Čkalja je naše nacionalno blago!” Kako se mi prema njemu odnosimo, zavet je za neku novu klupu i promišljanje u Kruševcu, Ražnju i diljem cele Srbije. U Jugoslovenskoj kinoteci do septembra traje izložba posvećena veku rođenja našeg glumačkog velikana Pobeda osmeha.
Marijana Terzin Stojčić
Izvor: Politika Magazin
