Piše: Redakcija
Ovo u prilogu je prvomajski zaključak Novaka Adžića
Ovdje dajemo jedan niz Njegoševih stihova u kojima Njegoš slavi i tuguje za Nemanjićima, a onda u njihovim podvizima nalazi inspiraciju za nova oslobođenja i nacionalna vaskrsenja:
„Ja od tebe jošte mnogo ištem:
da postaviš u plamteće vrste,
pred očima Srpstva i Slavjanstva,
Obilića, Đorđa i Dušana,
i jošt koga srpskoga heroja:
da progrmiš hulom strahovitom
na Vujicu, Vuka, Vukašina,
bogomrske Srpstva otpadnike –
zloća njima mrači ime Srba,
tartar im je nakaza malena!“
„Luča mikrokozma“
***
[…] Glednem, viđeh potpis oko v’jenca;
izgovor mu ovo pravi bješe:
„Mač i hrabrost silnoga Dušana
i valjanost Srbah vitezovah
od Bulgarah s krvlju teškom ote
v’jenac slave i njine države,
njim te mater Srbiju krunimo.“
S v’jencem slave kad okiti glavu,
udvojiše s’ glasi i odzivi,
slavoglasne trube i pojanja;
ime Dušan gromom se kazaše.
Ja sve sjeđah i to gledah rado.
Al’ odjednom sve s’ u crno viđe,
glas pojanja žalostan se začu,
sve se u plač svirke pretvoriše.
Tad zadrtim i na noge skočim,
viknem grlom što mogah najbolje:
„Što bi sada, ako boga znate?“
Glas mi istog prvog odgovori:
„Ne plaši se i ne viči tako!
U vječnost je Dušan preminuo.“
Tada i ja, ka sve, načnem plakat.
Plač nestade, a veselje jopet;
veselimo s’, no pola plačući.
Carica se vidi uhiljena;
u v’jenac joj pola sahlo cv’jeće.
No ne prođe nikoliko doba,
tu da vidiš strašnoga pogleda
i žalosna Srbu svakojemu!
Krv potomka velikog Nemanje
dovre prava žestokijem valom
i zanese prestol i boginju,
dvor božestva pomrači srpskoga,
a u mračni šćera sincir vile,
mjesto pjesne da kukaju tužne!
Nav’jek zađe sunce Nemanjino
od srpskoga roda i plemena.
Ah, ka s’ igda upuštiti moga,
slavoljubna ruko Vukašina,
zaklat mlada vjencenosca srpska?
Stid te budi Srbinom se zvati
među sv’jetom najvjernim narodom!
Jera ubi svoga gospodara?
Zar na glavu krunu stavit šćaše
krvlju oblitom svoga blagodjeja,
s njom se dičit i vladalac zvati?
Ja sve sjedim i u mraku plačem,
dok se malo poče razviđati.
Malo mi se suze ustaviše,
dok započnem glasak vilah slušat
đe plačući malo prip’jevaju
neke boje s Turcma crnogorske,
Carskog Laza, pak i Vrtijeljke,
Mekog Dola, Kčeva i Trnjinah,
i Crnice, pa i Bukovice,
od Piperah, pa Bjelopavlićah,
i od Krusah, pa i Martinićah.
Sve poviše glasak izdizahu,
i ja srcem sve vesela stajem;
viđu v’jenac će se osušio,
al’ su dva tri porasli cvijeta
iz prosute krvi Crnogorstva.
Dok odjednom, ka da munja sinu,
sva se zasja velika pećina
kako danak, no s oblačnim nebom.
Zatrubješe trube i svirale,
staše pojat pjesne od hrabrosti.
Sin Topole, ogledalo Srpstva,
početak im i pripjeva bješe.
Viđu — malo carica oživje,
Đorđe k njojzi mačem golim trči;
o maču mu v’jenac visi kitni.[…]
„Zarobljen Crnogorac od vile“
