U Ministarstvu znaju da naša deca slabo šta znaju. Ovo nije prozivka Ministarstva, tiče se i budžeta države Srbije, tiče se decenijskog unižavanja ugleda svakog nastavnika.
Ana Tomašević: Tragedija u osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ i ova noćašnja dobrim delom, naravno, potresla je sve strukture našeg društva. Oglasila se i Srpska pravoslavna crkva, patrijarh Porfirije sve nas je pozvao da se molimo za postradalu decu, njihove roditelje, braću i sestre. Verska nastava, kao i građansko vaspitanje uvedeni su u škole, između ostalog, da pomognu u njihovom odrastanju, shvatanju sveta u kome živimo.
Zločin na Vračaru postavlja pitanje da li smo ili zašto nismo uspeli u „moralizovanju“ i oduhovljenju mladih. Ovo su ujedno i moja prva pitanja za sagovornika profesora Vuka Jovanovića, veroučitelja. Gospodine Jovanoviću, šta je bolje da vas pitam, zašto nismo uspeli?
Vuk Jovanović: Pa to je teško pitanje na koje svi tražimo odgovor. Hvala na pozivu, pre svega, da se izvinim i Vama i slušaocima. Danas sam nekako očekivao da ćemo biti barem mirnijih glava ako u srcima još ne znamo šta nam se dešava, ali evo nove vesti koje ponovo uzdrmaju sve od početka, tako ću se ja truditi da trezveno koncipiram to što imam da kažem, al eto unapred imam potrebu da zatražim izvinjenje.
Dakle, u čemu sve nismo uspeli? Pa, prvo verska nastava i građansko vaspitanje jesu primljeni u obrazovni sistem, ali im sistemski nije dozvoljeno da ga promene. Ja predajem versku nastavu, ali nikakav problem nikad nisam imao sa kolegama iz građanskog. I u obe škole u kojima sam radio, u Osnovnoj školi „Josif Pančić“ i u Trinaestoj beogradskoj gimnaziji gde i dalje radim, imam skoro dvadesetogodišnje iskustvo, verska nastava i građansko vaspitanje su bili u obe škole komplementarni predmeti. Deca su mogla da učestvuju formalno na nastavi jednog a da povremeno dođu na drugi čas, imali smo zajedničke časove. Mislim da je to praksa u većini škola, ako nije, čini mi se da bi trebalo da bude, ali način na koji ti predmeti funkcionišu prilično je suprotan onome kako je sistemski rešeno u našem školstvu. I kada preispitujemo domašaje ova dva predmeta, koji su dragoceni takvi neobični kakvi jesu, gde nema imperativa ocena, gde nema tih vrsta možda je teško reći ucene, ali jedan lakši način da se nateraju đaci na nešto na šta bi u stvari trebalo pozvati i omogućiti im da oni to prihvate kao svoj ciljeve.
E, tu nismo uspeli, i nismo uspeli da ta dva predmeta bud tako smešteni u sistem da oni omoguće mnogo intenzivniji uticaj na đake oko onoga što su ljudske vrednosti, tako najkraće rečeno.
Crkva, pa i veronauka, kao misiju imaju širenje ljubavi, tolerancije, međusobnog razumevanja. Kako iz Vaše prakse, a posebno sa stanovišta hrišćanskog morala, tumačite tragedije koje su se desile u poslednja dva dana?
Vuk Jovanović: Da. Najpre ovu poslednju nisam stigao još, to tek ne znam. Ali u svakom slučaju novi gubici, strašno mnogo ljudi strada, to je jedna nova trauma za sve nas, nova rana. Ali hajde da probam da se vežem za ono prethodno. Tu mi se čini da sam juče u mnogo razgovora sa prijateljima, kolegama, slušanjem vaših emisija, u razgovoru sa đacima, to moram da napomenem. Deca imaju svašta da nam kažu…

To je istina.
Vuk Jovanović: Nešto toga pitaće se da mi razumemo njih, a nešto toga može da nam pomogne da mi razumemo sebe. Ja bih u ovom trenutku odustao od toga da krivimo, odnosno evo ovako da kažem. Dok se ovaj slučaj detaljno ne ispita, da mi vidimo, oni koji istražuju ove okolnosti, nadam se da će imati dovoljno trezvenosti da uz sve pokliče koji ipak progovaraju iz većine ljudi, meni je to i razumljivo, lakše se brane ljudi besom nego spremnošću da priznaju bespomoćnost u ovoj situaciji. To se već desilo, ta deca su pobijena, taj čovek je mrtav, za ove ljude se bore lekari, za ovu decu, njih šestoro i nastavnicu, za njih se bore. Ne znam sad u ovom drugom slučaju, trećem slučaju.
Znači, meni sada treba fokus da bude na tome šta sve ne valja u široj slici koju svi znamo. O ovoj maloj, o ovom momku koji je pobio ove ljude, to ne znamo, ali širu sliku svi znamo. Što kaže moj prijatelj, kolega i kum, u Ministarstvu znaju da naša deca slabo šta znaju, stvarno je tako. Ovo nije prozivka Ministarstva zato što je priča veća od Ministarstva prosvete, tiče se budžeta države Srbije, tiče se decenijskog unižavanja ugleda svakog nastavnika, a verujte mi nastavnici verske nastave su dodatno u lošem položaju. Jeste, načelno smo mi ti koji bi trebalo da neguju duše i drugim zaposlenima, da pomažu i deci i sopstvenim dušama, da se oplemenjujemo. Ali mi nemamo prostora da to uradimo. Jednom nedeljno jedan čas u grupama koje se formiraju na razne načine, vrlo često preko 30 đaka. Đaci su ophrvani drugim predmetima. U gimnazijama imate 17 predmeta. Ko može da očekuje da će 17 predmeta, od kojih se 16 ocenjuje brojčano i te ocene utiču na njihovu prolaznost na fakultetima, i u daljem životu, ko može da očekuje da će oni imati duševnog prostora da bilo šta čuju od nas i da to zaista pusti korena? Ako zaista ne pusti korena, to ostaje ritualna pobožnost, to ostaje nešto čime može da se maše pred nekim, nažalost, najčešće pred nekim ko je drugačiji. Ali ono najvažnije, ne ostavlja mu se prostor u našem školstvu da poraste. Eto to sam imao potrebu da kažem.
Profesore, a i šire od toga, dozvolite mi sledeće potpitanje, mi živimo u svetu brzih promena, novih narativa, pa i odnosa prema deci, njihovim slobodama i pravima. Koliko je tu kolektivno ispoljenih neopreznosti i „trčanja pred rudu“?
Vuk Jovanović: Hvala. To je jedna od stvari koju sam hteo da pomenem u ovom našem razgovoru a mislim da bi mi promakla. Hvala vam na ovom potpitanju. Priča vezana za ljudska prava je strašno važna i dragocena, ali čini mi se da nije na dobar način ušla u naš sistem. Mi smo nekako učinili naše škole mestima gde smo popustljivi, ali smo nekako bezosećajni. Sistem je bezosećajan za tu decu, za te đake, bezosećajan je i za nastavnike da se razumemo.
Način na koji se komunicira, način na koji funkcioniše Ministarstvo, škola, roditelji, đaci, to bi sad sve moralo stvarno najpoštenije da se pretrese i promeni. Jer, koliko god detektora i policajaca vi stavili, ako ne uspevamo da đaci iz škole izađu, ja sam to ovako formulisao. Iz škola đaci mogu vrlo lako da izađu u gorem stanju nego što su u njih ušli. To ne sme da se desi. To bi morali da uradimo sve što možemo da se to ne desi, a to je posao celog društva. Da roditelji poštuju nastavnike, a prvo moraju da imaju poverenja u njih, a decenijama je to poverenje razrušavano najdrastičnijim primerima koji su jedini nuđeni u medijima.
Druga stvar, način na koji se komunicira iznuruje nastavnike, iznuruje roditelje, iznuruje decu. Ja nemam za sad nikakvo rešenje. I mislim da nam treba nekoliko meseci poštenog, širokog društvenog razgovora. Otvorena, velika stvar mora da se desi zato što je ovo mnogo veliki užas.

Dobrim delom, ako smem da primetim, Radio Beograd od trenutka otkad su se desile ove tragedije na neki način to i radi, i ne samo Radio Beograd nego i većina medija. Dozvolite mi samo za kraj, da Vam postavim jedno pitanje, može Vam se učiniti delikatno. Tiče se hrišćanske etike koja podjednako uvažava i žrtvu i grešnika. Kako Vi doživljavate, ali i objašnjavate ovo što sam sada rekla na konkretnom slučaju.
Vuk Jovanović: Najpre, hrišćanin bi trebalo da je čovek koji se u zajednici s drugim ljudima trudi da ostvari ono što je Hristos pozvao da ostvarimo, a to je ljubav koja je apsolutna kategorija, i ljubav čak i prema neprijateljima, prema onima koji nam žele zlo i koji nam čine zlo. I on je to pokazao umirući na krstu, dok umire na krstu moli se za one koji ga ubijaju. Znači, ne za svoje učenike, nego za one koji ga ubijaju, tako da hrišćani imaju najekstremniji deo ljubav i dobronamernosti. I to je prosto jedan teorijski nivo.
Sad kad ga spustimo, isto je vrlo važno, niko ne bi smeo, mislim da je i nekorisno i netačno izjednačavati stvari. Žrtva nije isto što i zločinac. Zločinac kao grešnik, neko ko živi potpuno pogrešan način života, ili je u određenoj situaciji to pokazao, sada u ovom slučaju ovo nesrećno dete je na neki način došlo dotle, samo sebe dovelo, drugi omogućili, sad tu ćemo licitirati. I ovo je toliko teška stvar da pitanje dokle ćemo tu stići u pojedinačnom slučaju. Ali nema veze, naše je da probamo da razmišljamo i o tome. Čini mi se da u nama ne bi smeo da prevlada beg u neku vrstu agresivnog. To ne znači da treba da zanemarimo šta se desilo, to ne znači da treba ne nazivati stvari pravim imenom. U pitanju je višestruko ubistvo, u pitanju je proračunato ubistvo, ubistvo vršnjaka koji su deca, osnovci. Ne znam da li je iko mogao da pretpostavi, uz sve nasilje kojim smo zasipani sa svih strana, ne znam da li je iko mogao da pretpostavi da će osnovna škola biti mesto ovakvog užasa. Ako bi uopšte mogli da pričamo o pretpostavkama, ovo je najužasnija…
Najmanje realna situacija se upravo dešava pred našim očima u našoj zemlji. Vuče, najlepše Vam hvala na izdvojenom vremenu, hvala Vam i na strpljenju…
Vuk Jovanović: Nema na čemu, to je naša zajednička obaveza da budemo strpljivi jedni s drugima.
I verujem da će biti, nadam se da će biti prilike i za više i opširnije analize…
Vuk Jovanović: Ja se nadam, ima dobrih ljudi u našem društvu koji se bave svojim poslom predano i mogu iz svoje perspektive da pomognu. Hvala Radio Beogradu, nadam se da ćete naći način da pozovete sve koji imaju šta da kažu, pa da onda zajedno donesemo bolje odluke.
Da spasimo decu, barem da pokušamo. Hvala Vam najlepše, veroučitelj Trinaeste beogradske gimnazije Vuk Jovanović govorio je za Radio Beograd.
Izvor: Razgovor sa urednicom Magazina Radio Beograda 1, Anom Tomašević, 5.5.2023.
Magazin na Prvom, 5.5.2023:
