Pedesetih godina prvog veka posle Hrista, Sveti Apostol Pavle je svojoj voljenoj crkvi u Korintu uputio poslanicu u kojoj se nalaze ove reči: „Jer ako imate i hiljade učitelja u Hristu, ali nemate mnogo otaca. Jer vas u Hristu Isusu ja rodih evanđeljem. Molim vas, dakle, ugledajte se na mene“ (1Kor 4,15-16).
Iako je Srpska Crkva imala i ima hiljade učitelja u Hristu koji su je vekovima gradili i činili da bude svetlost svetu, ona ima jednog oca koji je rodio u Hristu Isusu rodio evanđeljem. Kao što je otac crkve u Korintu bio apostol Pavle, tako je otac srpske Crkve ravnoapostolni Sveti Sava. I kao što su Korinćani pozvani da se ugledaju na svoga oca, apostola Pavla, tako su hrišćani srpske Crkve pozvani da se ugledaju na svoga oca, Svetoga Savu koji ih vekovima poziva: „Priđite, čeda, i poslušajte mene, strahu Gospodnjem naučiću vas“. Zato se i mi danas, čeda i potomci Svetoga Save koji nas je rodio evanđeljem, pitamo: Šta znači danas ugledati se na Svetog Savu ili koje su to komponente svetosavskog identiteta koje nas čine prepoznatljivim svetu i doslednom duhovnom decom Svetoga Save? Pokušajmo da navedemo neke odlike svetosavskog identiteta.
Iako mu je kao mladiću data svetovna vlast u humskoj oblasti i iako ga je čekao život pun privilegija, Sveti Sava se svega toga odrekao zarad duhovnih dobara. Njegova smo deca kada smo spremni da u svakom momentu otkažemo poslušnost potrošačkim iskušenjima naše epohe. Kada odbijemo da budemo puki konzumenti i korisnici ovog sveta. Kada dajemo prednost duhovnom dobrima nad materijalnim, postajemo mudri upravitelji tvorevine koji je osveštavaju, blagodareći Tvorcu na njoj kao daru. Pošto i ona zajedno sa nama uzdiše i čeka nepropadljivi život budućeg veka (Rim 8,22).
Iako izložen mnogim svetovnim i crkvenim zadacima, srce Svetog Save je neprekinuto žudelo za časovima samoće, podviga i molitve. Najdraža mesta su mu bila isposnice (Kareja, Studenica), a reformu bogosluženja, uz pomoć integracije carigradskih, svetogorskih i jerusalimskih bogoslužbenih elemenata, video je kao jedan od svojih ključnih zadataka. Teško je opisati Savinu ljubav prema Svetoj gori, Svetoj zemlji i Sinaju, stubovima pravoslavne vere i njenim izvorištima, jer je znao Sava da naše istinsko biće, naš autentični identitet dolazi upravo odande, jer su nam tamo duhovni koreni. Stoga je za način bogougodnog života prizvanih Sava ustanovio mesto u Bogorodičinom vrtu gde je zasadio cvet duhovnosti za svoj rod, manastir Hilandar. Deca smo Svetoga Save onda kada naučimo da i u samoći kujemo svoje srce na nakovanju podviga i molitve i kada bogosluženja postanu sastavni deo našeg života, mesto i vreme koje otkidamo od kolotečine i rutine svakodnevnice i posvećujemo Hristu.
Sveti Sava je razumeo da su pismenost i obrazovanje žila kucavica jednog naroda. Sam je pisao (Žitije Svetog Simeona) i prevodio sa grčkog (Domentijan svedoči da je u manastiru Filokal „prepisao mnoge knjige zakona, potrebne njegovoj sabornoj crkvi, koje se odnose na usavršavanje prave vere“. Tako nas je Sava kao pritoku uveo u reku kulture toga doba. Deca smo Svetog Save kada čuvamo pismo, obrazovanje i nauku, kada shvatimo da su to noseći stubove našeg crkvenog identiteta u ovome veku.
Sveti Sava je razumeo da bez reda, poretka i propisa ni narod, ni crkva ne mogu opstati. Zato nam daruje Hilandarski i Studenički tipik, kao i Zakonopravilo na koje su se kasnije oslanjali i Ustavi Ruske i Bugarske crkve. Upravo između Nikeje i Žiče, Sveti Sava se potrudio da svojoj crkvi obezbedi poredak i pravila po kome se uređuju međuljudski odnosi. Njegovi smo sledbenici i njegovog imena dostojni kada poštujemo red i poredak, jer u crkvi sve biva, kako je još apostol Pavle pisao, pristojno i uredno (1Kor 14,40).
Iako je po prizivu i potrebi Sveti Sava često bio akter političkih previranja svoga doba, jedini njegov „politički“ program je bio mir. Pomirio braću čiji je u sukob razjedinjavao narod, uravnoteženo se odnosio i prema Vladislavu i prema Radoslavu u vreme državnog udara 1233., izveo najmanje dve diplomatske misije 1212 i 1222, u Bugarskoj (Dobromir Strez) i Ugarskoj (Andrija II), mudrim sagledavanjem tadašnje geopolitičke realnosti izdejstvovao samostalnost u Nikeji 2019. Ta snalažljivost u komplikovanoj političkoj situaciji doba treba da krasi i one koji ga slede: graditi prijateljstva i savezništva na dobrobit svoga naroda gde je god to moguće, izbegavati nepotrebna neprijateljstva i sukobe, pozivati na mir koliko god do nas stoji (Rim 12,18).
Hagiografi i narodno predanje pamte Savu kao čoveka milosrdnog i posvećenog staranju o najslabijim članovima naroda. Teodosije kaže da je bio „ništih hranjenje, siročadima milost“. Pamti se kao zaštitnik siromašnih i potrebitih. Crkva je ta koja u našem narodu prednjači u ovom bogougodnom delu, kao što smo svedoci i u naše dane, na tragu Svetoga Save bivajući tako uzor svetu.
Brojne su, dakle, komponente svetosavskog identiteta koje smo pozvani da usvojimo: odricanje, skromnost, molitva, podvig, bogosluženje, posvećenost obrazovanju, zalaganje za mir, briga za najugroženije članove društva.
Etos Svetoga Save poziva nas danas da ne budemo isključivi, samoljubivi i samodovoljni, već da budemo otvoreni za neizvesnosti ovoga sveta, svestrani, mudri u proceni svega što se događa, ali Božijim, a ne ljudskim merilima. Složena i teška politička situacija i traženje ravnoteže u vatrometu interesa raznih centara moći, ne zaobilazi naš narod ni danas, kao što nije ni tada. U vrtlogu istorije i burama ovoga sveta Sveti Sava ostaje trajni orijentir i uzor, jer nam njegova ličnost i njegovo delo pokazuje put evanđelja, put služenja Bogu koji sigurno vodi cilju kome idemo u susret, Božjem carstvu. Sva njegova dobra dela za nas ostaju trajni zalog i uzor, nasleđe koje treba da zadobijemo da bismo ga posedovali.
Prof. dr Predrag Dragutinović
Izvor: Pravoslavni bogoslovski fakultet u Beogradu
