Evo odgledah i „Duhove u Veneciji“ Keneta Brane. Dopao mi se rimejk „Smrti na Nilu“ pa sam požurio da vidim i ovo novo čudo. I nijesam se pokajao. Ovi glumci, kad pređu u reditelje, baš umiju da pogode svaku notu gledalačkog senzibiliteta. Film vrca od utisaka, osjećaja, prizora… pravi buket estetike.
Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Jedino što me brine jeste ova rastuća hororizacija svega živog. To što Zagor Te Nej sve više liči na Dilan Doga nekako sam prebolio. Odnosno, otpisao sam sve to na „ludilo“ novih autora koji su upali u crnu rupu autorskog kreacionozma. I niko mi ne može oteti onog mog prvog Zagora koji se tuče po salonima, pregovara sa Indijancima, i rješava ovozemaljske spletke. A i kad ga napadne neki vampir, na početku stripa lijepo je pisalo: fantastična priča. Hoću reći: znala se granica.
E sad, gledam Poaroa u Veneciji koga prvi put neko pokušava da ubije. Doduše greškom, ali život mu je visio o koncu. Međutim, to je manji problem od onog što sam nazvao „hororizacijom“. Kao da scenaristima i rediteljima ponestaje mašte i kao da osim duhova i aveti nema dovoljno vatre u realnim životnim pričama ljudi oko nas. Pa čak i ako treba da tragamo za višim, onostranim, duhovnim temama, mora li sve biti začinjeno krvoločnim utvarama?
Imao bih štošta da dodam, ali neću da „spojlujem“ ovaj odličan film, koji od srca preporučujem.
Do čitanja u sljedećem broju.
