Kako je glasila ova posljednja volja Petra I-oga svi glavari i prvaci tu okupljeni zakleše se u manastirskoj crkvi nad mrtvijem gospodarom, da se do Đurđeva dnevi neće prolijevati krv bratska.
Posljednji dan svoga upravo mučeničkog života, videći da mu se približio čas, te da ne može živom riječi učiniti što je želio na ovoj skupštini narodnoj, Petar I povjeri peru Sima Milutinovića svoju posljednju volju, pa preporuči okupljenijem oko sebe glavarima, da izvrše što je tom svojom posljednjom voljom naredio.
Tako na Lučin dan pred svijem okupljenijem narodom glavari otvore vladičin testament, u kome zaklinje Svemogućijem Bogom sve Crnogorce i Brđane: da ga u miru i općoj ljubavi oplaču i ukopaju; da se nad njim mrtvijem zakunu, pa da tu zakletvu čine potvrditi po svoj Crnoj Gori i Brdima od svijeh nahija, sela i plemena, da niko iz nikakva uzroka neće izazvati drugoga do Đurđeva dnevi, jer se nada, da će se do tada nabaviti sredstva, da se postave sudovi po svoj zemlji, što je tražio suzama na očima od njihovog pokrovitelja, ruskog cara; i da ne tiču crkvena dobra; za tijem im stavlja do znanja, da je naimenovao za svog nasljednika, crkvenog poglavara i zemlje gospodara, svog sinovca Rada Tomova, koga preporuča Bogu, ruskom caru i svemu narodu crnogorskome i brdskome; najposlije proklinje sve one, koji ne bi njegovu oporuku izvršili, nego bi se usudili riječima ili djelima poticati svađe u narodu, kao i one koji bi namjeravali da se udanje ispod ruskog pokroviteljstva.
Kako je glasila ova posljednja volja Petra I-oga svi glavari i prvaci tu okupljeni zakleše se u manastirskoj crkvi nad mrtvijem gospodarom, da se do Đurđeva dnevi neće prolijevati krv bratska.
Bilo ih je ipak, koji su potajno govorili, da je ta posljednja volja Petra I-oga odnosno imenovanja njegovog nasljednika podmetnuta, i koji su se zauzimali da nasljednik vladičin ne bude odma potvrđen; ali niko javno glasa ne podiže protivu ove posljednje volje mrtvog gospodara, , „jer je to bila—piše Medaković—volja i želja svijeh složnijeh Petrovića, da Rade dođe na presto, pa i samog rođenog oca Đorđina, Sava Markova, i svijeh crnogorskijeh glavara, osim jednog zapadnjeg potrpežnjaka, Vuka Radonjića, koji je nosio naziv guvernadura. On je mislio, da je kucnuo čas, da lovi po mutnoj vodi, ter mu je namjera bila, da razdvoji Petrovića, podižući glas za Đorđa. Ali Savo Markov tu na zboru pred svijem narodom izjavi: „Ja znam da se Đorđe odrekao nasljedstva, pa zato i ja kao njegov otac priznajem Rada za gospodara;—i tijem osujeti crnu namjeru guvernadurovu.“
Drugi dan poslije smrti Petra I-oga, ostroški arhimandrit Josif zakaluđeri po crkvenome pravilu mladoga Rada u prisustvu šezdeset sveštenika, obukavši ga u crne mantije preminulog mitropolita i davši mu u kaluđerstvu pokojnikovo ime Petar. Poslije ovoga crkvenoga obreda, arhimandrit Josif u pratnji svega sveštenstva izvede iz crkve već Petra II-oga pred narod, koji ga pozdravi radosnijem klicanjem : „Sa srećom i u dobar čas!“—i pucnjavom iz pušaka.
I tu pred svijem narodom prvi istupi mladom godpodaru stari ostroški arhimandrit i poljubi ga u ruku, a za njim svi ostali glavari i svi prisutni Crnogorci, pa najposlije morao je i sam guvernadur. Obzirom pak na onaj zlonamjerni pokušaj guvernadurov, iza koga se mogao kriti i neprijateljski prst iza granice, glavari crnogorski nađoše za dobro još da ovaj čin i ovo saglasije u pismo stave i svojim potpisima potvrde, očevido bojeći se, da strani upliv ne stane mutiti po nahijam, te da ne bi ko našao kašnje izgovora, da od ove jednodušnosti otpane.
Narod oplakavši svoga dobroga gospodara, i utvrdivši na njegovom mjestu njegova izabranika Petra II—oga raziđe se mirno sa Cetinja, tvrdom odlukom, da se sveto drži zakletve položene nad mrtvije vladikom. Ona ljubav Crnogoraca prema svojoj otadžbini, koja je Crnu Goru po toliko puta spasla i od neprijateljske sile i od paklenog iskušenja, i u ovom tako kritičnom času pojavi se i pobjedi
Odlomak iz knjige „Njegoš kao vladalac” Lazara Tomanovića. (Nastaviće se)
