Jedan od najpoznatijih nemačkih književnika zadnjih decenija jeste Patrik Ziskind. Djelo sa kojim se najviše proslavio je roman Parfem. Iako bestseler i vrlo popularan “Parfem“ bi se prije mogao opisati kao andergraund roman. Inače, omiljena knjiga frontmena benda Nirvana Kurta Kobejna koju je stalno iznova čitao

Radnja romana se odigrava u Francuskoj u osamnaestom vijeku. Na početku počinje kontraverzno, opisuje se snažan smrad tadašnjeg prenaseljenog Pariza. Svu tu atmosferu prati bizaran porođaj mlade žene, koji se odvija na ribljoj pijaci ispod pulta. Žena je planirala da i ovo dijete poput prethodno četvoro podvrgne čedomorstvu. Ali njeni su se planovi izjalovili. Nakon što je nožem presekla pupčanu vrpcu, taman kad se spremala za zlodelo, izgubila je svijest. Bila je objelodanjena njena namjera, priznala je i prethodna čedomorstva, a potom nad njom izvršena ubrzo na trgu javno smrtna kazna.
Ali, od nje će se roditi neobično, bizarno dijete bez mirisa. Nazvaće ga Žan Batist Grenuj. Ni po čemu se nije izdvajalo od ostale djece osim po odsustvu mirisa i hladnom osjećaju jeze, koje je ostavljalo na prisutne. Prva je ovu osobinu primijetila jedna od plaćenih dojilja. Pošto ga niko zbog svojih osobina nije htio zadržati, na kraju se zadesio u sirotištu koje je vodila žena sa anomalijom. Anomalija je uzrokovala srećom po dijete nedetektovanje njegove čudne osobine. Ali su ostala djeca itekako to primjećivala, zbog čega su nekoliko puta pokušavala da ga ubiju. Bezuspješno. Grenuj će tokom odrastanja dobiti fantastičan njuh. Tako da je mogao pogoditi gđe se šta nalazi. Vlasnica sirotišta će ga prodati zbog ove sposobnostu štovatelju kože, pošto se plašila da bi joj mogao lako pronaći sakriveni novac, što je bilo i istina. Grenuj je odmah na početku “onjušio“ da sa štovateljem nema šale. Radio je vrlo poslušno. Vremenom mu se položaj nešto i poboljšao, a on je samo želio da ispituje mirise. To je bilo njegovo jedino zadovoljstvo u krajnje surovom svijetu u kojem se obreo. Sve više je napredovao u ispitivanju i slaganju mirisa. U glavi je sklopio formule najboljih parfema, a da nije ni znao za sam taj izraz, formula.
Posrećilo mu se kad je isporučio kožu nekada uglednom parfimisti Đuzepeu Baldiniju, koji je baš te večeri razmišljao o zatvaranju radnje i odlasku u svoju domovinu Italiju. U stanju bezvoljnosti dozvolio je tada ono što pri normalnim okolnostima ne bi ni u ludilu. Da neuglednom isporučiocu kože dopusti eksperimentisanje u njegovoj labaratoriji sa skupim sastojcima. I desilo se čudo. Dječak je kao iz lake šale pogodio formulu parfema suparničkog proizvođača, koji je bio vrlo popularan. A dodavši u njega jedan sastojak napravio je neverovatan miris parfema. Baldini otkupljuje Grenuja od štovatelju kože i zapošljava ga kao šegrta. Tačnije, niže od toga. Štovatelj iste noći nesrećno gubi život, daveći se pijan u Seni. A Baldini se ubrzano počeo bogatiti. Toliko su sjajnih parfema proizvodili da su se interesovali za njih iz najviših slojeva društva, čak i kraljevska porodica. Grenuj i nije imao naročite koristi od toga. Njemu je bilo samo važno da uživa u mistici mirisa. Sav ovaj posao je imao određenu alhemičarsku crtu. A mladi šegrt će postati upravo savršeni alhemičar.
Toliko da će gomile svojim mirisima moći potpuno da zaludi. No, o tome posle. Po napuštanju Baldinija počinje lutati. A Baldini i njegova supruga nesrećno stradaju sa svojom kućom, a sa njima i njihovo bogatstvo, kao i uspješni poslovni planovi, koji je stari parfimista smišljao poslednje svoje noći zahvaljujući velikom broju recepata, koje mu je Grenuj ostavio. Prije nego što su se rastali tražio je od šegrta da se zakune čašću, svim svecima i dušom svoje jadne majke, da se neće vraćati u Pariz za Baldinijevog života, da recepte koje mu je dao neće otkrivati nikome, kao ni sam praviti parfeme na osnovu njih. Ali, Grenuj nije imao čast, u svece nije vjerovao, a ni za dušu majke mu nije bilo stalo. Ipak, kako je lutao poljima od Baldinija razmišljao je zašto bi i otkrivao recepte, kad on može napraviti mnogo boljih parfema kad god želi. . . Napuštanjem prenaseljenog Pariza, osjetio je olakšanje od njegovih mirisa. Smetao mu je ljudski miris. Otišao je na planinu na koju nijesu zalazili ni najokoreliji razbojnici, da bi se oslobodio ljudi.

Nije na njoj bilo ni životinja, osim šišmiša i zmija, koje je koristio za ishranu, kao i travu, a sa vodom je izlazio na kraj tako što bi po dva sata lizao vlažni kamen. Ali nikad se srećnije nije osjećao. Čak se zavukao i u rupu, koja se nalazila u planini, da bi što dalje bio od ljudi. U ovoj rupi se osjećao kao u grobu, u pozitivnom smislu, oslobođen na mizantropski način svijeta, koji mu nikad nije pružio ljubav. Tako je proveo sedam godina. Dolaskom u selo sa planine je rezultiralo bijegom svakog ko bi ga vidio, pošto mu se izgled drastično promijenio. Tu ponovo postaje predmet istraživanja pseudonauke bogatog markiza. Grenuj se pretvarao da je zainteresovan za ove tzv. naučne poduhvate, a ustvari je jedino bio za mirise i labaratoriju, što mu je ovaj i obezbijedio. Markiz ubrzo gubi tragično život, a Grenuj se zapošljava kod mlade udovice i njenog šegrta, koji će joj postati muž. Odabrao je baš njih jer je u blizini živjela još nedorasla djevojka fantastičnog mirisa. A on tragajući za jedinstvenim parfemom nije se ničeg libio, pa da ni ubije da bi dobio savršeni miris, koji uprkos svemu još nije stvorio. Trebalo je za to sačekati dvije godine da djevojka sazrije. Posle nekog vremena počinju se dešavati ubistva mladih devojaka.
Ubica je bio neuhvatljiv i bizaran. Odsjekao bi kosu žrtvama pošto bih ubio. Čitavo mjesto je bilo u paničnom strahu. Pošto se nijesu mogli izboriti sa ubicom na racionalan način odlučili su se za spiritualnost. Molili su se u crkvama, a pojedini krugovi su se okrenuli satanizmu, organizujući crne mise. Na kraju su zamolili biskupa da prokune ubicu, što je ovaj i uradio. I ubistva su prestala. Svi su mislili da je biskupova kletva delovala, ili skoro svi. Bilo je ukupno dvadeset i četiri ubijene djevojke. Ali nijesu ipak svi bili mirni. Otac prelijepe Laure, djevojke koju je Grenuj spazio, diveći se njenom mirisu, nije bio ni izbliza miran. Imao je noćne more, da će mu kćer biti ubijena, stalno strahujući. Napravio je vješto skicu i plan ubistava, i bio je u pravu. Trebalo je njegova kćerka da bude poslednja. Samo nikome nije bilo jasno šta je ubica htio od devojaka. Nije ih silovao, niti uobičajno što ubice rade. Pa ni Laurinom ocu, ali je znao da mu za nešto trebaju. Otputovao je u nepoznato mjesto sa kćerkom, a da niko nije znao koje. Ali Grenuj ih je namirisao. Otkrio ih je besprekorno. Dok je otac djevojke prvi put posle dugog vremena spokojno spavao, kćerka mu je ubijena. Grenuj je kao i ostalim devojkama i od nje uzeo mirisnu auru. To je radio specifičnom tehnikom koju je poput zlog magičara smislio. Nekako se sve povezalo i Grenuj je bio uhvaćen. Svi su se začudili. Niko na njega ne bi posumnjao. Trebalo je javno na trgu da bude podvrgnut surovoj kazni. Narod se okupio bijesno ga očekujući, posebno porodice žrtava. Ali desilo se nešto čudno. Prvo sa dželatom pa svima prisutnim. Zapali su u ekstazu sažalijevajući Grenuja i diveći mu se.
Ljudi su u njemu vidjeli nešto najljepše. Vrh svojih ideala. Hrišćani su u njemu vidjeli svetitelja, satanisti lucifera. Očaranost je bila tolika da su se ljudi javno na sred trga bez ikakvog stida predali orgijanju. Osuđenik je u međuvremenu otišao, a okupljeni su se sjutradan probudili u velikoj sramoti ležeći jedni preko drugih. Niko o ovome događaju nije želio da govori. Grenuj je oslobođen a osuđen je šegrt i muž udovice kod koje je radio. I ovaj je začudo brzo sve priznao i bio podvrgnut javnom pogubljenju, ovaj put bez pompe. Grenuj se vratio u davno napušteni Pariz, otišao na čuveno veliko groblje od koga je zaudarao čitav grad. Tu su se uveče okupljale prostitutke, beskućnici, ljudi sa margine. Grijali bi se oko vatre. I Grenuj im se pridružio kao jedan od njih. U jednom momentu ponovo je upotrebio onaj parfem koji ga je oslobodio krivice i doveo okupljene u ekstazu. Taj put je upotrebio samo jednu kap. Sad vjerovatno nešto više. Ovaj put ljudi su načisto pomahnitali da su pojeli Grenuja od ushićenosti i to do poslednje koske. Tako se završava život ovoga neobičnog čovjeka.
Sama knjiga može se reći da je isprepletana raznim simbolima. Grenuj je lik antimesije. On je istovremeno lažni mesija, alhemičar, čarobnjak, prevarant. Imitirajući lik Isusa Hrista i zadivljujući ljude nečim što nije njegovo, završava kao bizarna anihrišćanska forma pričešća. Dajući se poput Isusa onim prezrenim od svijeta, koji ga na kraju pojedu. Samo što su očarani nečim što nije taj čovjek, nego mirisna aura nevinih devojaka.
“Čuvajte se da Vas ko ne prevari“.
Miloš Lalatović
