Piše: Jovan Zafirović
Sa prozora studentskog doma posmatram, dok mi vetar ulazi u kosti, okolna brda kako su još uvek pod snegom. U gradu je nestao brzinom kojom nestaje i sama gradska atmosfera poslednjeg srpskog grada na Kosovu i Metohiji.
Praznična se oseća.
Krivudava ulica koja vodi do autobuske stanice nije pod teretom automobila. Poneki prođe, ali primetno ih je manje. Po njoj se valjaju točkići kofera natovareni prazničnim poklonima, neopranim vešom i iskopiranim knjigama za predstojeći ispitni rok.
Na ulici sam.
-Ko još daje kolokvijum pred Novu godinu!? I to u petak u 12, bolje u januaru.
-Bolje je sad. Posle imamo da učimo za ispite, odgovara momak u kaputu sličnom onim koji su nosili u spotu Vlada i Bajka, Bora, Prele, Gaga Nikolić, Kojo i Bjelogrlić, jedne od najlepših pesama o Beogradu koju je napisao Petar Lazić.
Učestvujem slušanjem u tuđem razgovoru dok gledam kako se ljudi pozdravljaju, ljube i grle čestitajući predstojeće praznike, a onda rastaju. Ja sam se sa svojim društvom rastao, svi su već otišli svojim kućama.
Srećem V. koji u rukama pažljivo nosi ružu koju mu je M. vešto isplela za devojku.
Ruža od vunice. Kakvo umeće, kakva umetnost.
-Prestaću da je volim kad ova ruža uvene, kaže mi V., čestita predstojeće praznike i trkom odlazi na autobus u svoje Pomoravlje. Kosovsko.
Radost koja odzvanja i čuje se jače od petardi prkos je. Ne ostajem ravnodušan. Koračajući ka menzi pitam se, gde su veliki pesnici da, kao što pčelari hvataju trmkom roj pčela, uhvate sve ove metafore što se prosipaju?!
Na strašnom mestu postojati. Živeti, voleti, trpeti, radovati se, nervirati se. I pisati o svemu tome. Teško je i lepo istovremeno.
Menza je prazna. Sa radija se čuje Una Arsena Dedića sa albuma Provincija iz 1984. Petak je i riba je na meniju.
-Imaš još jedan ručak i večeru, govori mi kuvarica.
-Propašće. Da nešto jedem, spakujem torbu i bežim i ja danas. Vidimo se tek posle praznika.
-U zdravlje ti bilo.
Ne svedočimo li poslednjim danima srpske državnosti na Kosovu i Metohiji, pitam se dok čitam komentare o jučerašnjim skidanjima srpskih zastava na tvrđavi Zvečan i direkcije za građevinsko zemljište i za stambeni prostor.
Svedočimo, smelo odgovaram sebi.
Malo se pakujem, malo gledam kroz prozor, malo slušam muziku. Mnogo razmišljam, ali ne mogu da dođem do svih odgovora. Da se može doći svih odgovora, ne bi se, valjda, ništa dovodilo u pitanje.
Prolaznici, poznati i nepoznati, govore mi da se ne brinem oko jedne zastave. Dobro, dve.
Gledajući ih, njihova lica poručuju: Zastave mogu da skinu, ali ne i osmeh sa naših lica.
Istina koja me ohrabruje i paradoksalno zvuči. Čemu, istina, briga za zastave ako se u tebi vijore kilometri iste? Ako znaš ko si.
Strpljenje i trpljenje, ključ su, ako verujemo, a posebno znamo, da ničija nije gorela do zore. Ne gradi se, uvek se prisetim reči mog prijatelja, sreća na tuđoj nesreći.
Stavljam slušalice, sa namerom pustam Sve će biti u redu Psihomodo Popa.
Uz prvi mrak autobus se pali. Ja u njemu, iz Kosovske Mitrovice, poslednji put u 2024. godini krećem na put.
