Na Saboru je, povodom aktuelne jezičke i društvene situacije u Crnoj Gori, a prije svega – neustavnog preimenovanja nastavnog predmeta Srpski jezik i književnost u ovdašnjim osnovnim i srednjim školama, i otpuštanja s posla dvadeset sedam srednjoškolskih profesora iz Nikšića i H. Novog, koji su, odbijanjem da izvode nastavu u svojim školama, ustali protiv tog anticivilizacijskog čina, usvojena sljedeća
Na današi dan, prije osamnaest godina, počeo je u Nikšić, u organizaciji NU Aktiv profesora srpskog jezika, dvodnevni sabor pod imenom „Odbrana imena srpskog jezika“, na kome je učestvovalo 155 intelektualaca (linvgvista, književnika, pjesnika, istoričara, profesora univerziteta, inženjera, ljekara, profesora…) sa cijelog srpskog govornog područja.
Između ostali: prof. dr Dragoljub Petrović, prof. dr MatoPižurica, prof. dr Momčilo Ušćumlić, prof. dr Pavle Miličić, prof. dr Miloš Vukićević, prof. dr Jovan Delić, prof. dr Radoje Simić, prof. dr Bogoljub Šijaković, prof. dr. Mihailo Šćepanović, prof. dr Jelica Stojanović, prof. dr Lidija Tomić, prof. dr Ratko Božović, prof. dr Drago Perović, prof. dr Radojka Vukčević, prof. dr Savo Laušević, prof. dr Boris Brajović, prof. dr Draga Bojović, prof. dr Goran Radonjić, prof. dr Dušan Krcunović, prof. dr Veselin Jovović, prof. dr Milorad Simunović, prof. dr Ana Janjušević, mr Marko Durutović, mr Petar Rmuš.
Književnici: Žarko Komanin, Zoran Kostić, Ranko Jovović, Dragiša Madžgalj, Miroslav Aleksić, Momir Vojvodić, Milutin Mićović, Blagoje Baković, Bećir Vuković, Vlajko Ćulafić, Garo Jovanović, Ilija Lakušić, Andrija Radulović, Radomir Uljarević, Budimir Dubak, Predrag Vukić, Dragan Bojović, itd, itd.
Ali i: mitropolit Crnogorsko-priorski Amfilohije, episkop Budimljansko-nikšićki Joanikije i episkop Dioklijski Jovan.
Na Saboru je, povodom aktuelne jezičke i društvene situacije u Crnoj Gori, a prije svega – neustavnog preimenovanja nastavnog predmeta Srpski jezik i književnost u ovdašnjim osnovnim i srednjim školama, i otpuštanja s posla dvadeset sedam srednjoškolskih profesora iz Nikšića i H. Novog, koji su, odbijanjem da izvode nastavu u svojim školama, ustali protiv tog anticivilizacijskog čina, usvojena sljedeća
DEKLARACIJA:
Zvanična vlast, uz punu podršku pseudokulturnih i pseudoduhovnih institucija, državno-ideološkim projektom „nove Crne Gore“ razara njene autentične duhovne i kulturne temelje. Ovim planom Crna Gora je podijeljena do dna; njegovi kreatori i pristalice, prigrabili su svu ekonomsku i društvenu moć, a narod izopštili iz javnog društvenog života i stavili pod sumnju da ometa „demokratski razvoj Crne Gore“.
Optužnicom adresiranom na državotvorni narod okrivljen je i srpski jezik, kao njegovo zbirno ime, a onda i veliki pojedinci koji su izgradili lik Crne Gore. Prema tom „shvatanju“ srpski jezik od početka vrši „asimilaciju, duhovnu i kulturnu okupaciju Crnogoraca“, iako svi Crnogorci znaju da su rođeni na srpskom jeziku, na srpskom jeziku ušli u kulturu, na tom jeziku doživjeli državnu i nacionalnu afirmaciju. Sve ovo nije spriječilo presudu: pogašene su kulturne institucije u kojima je bilo mjesta za srpske kulturne sadržaje, pogašena su radna mjesta intelektualaca koji su istakli pripadnost toj kulturi, otpušteni su sa posla profesori srpskog jezika i njihove kolege koji su ustali u odbranu srpskog jezika i svoje struke. Da bi se sve to ostvarilo, prosvjetna vlast na mala vrata uvodi crnogorski jezik, čime se narodu pokušava oduzeti pamćenje i smisao postojanja, temelji i ključevi duhovnog i kulturnog nasljeđa. Sva apsurdnost ovog projekta najdrastičnije se ispoljava u nedavnoj odluci Ministarstva prosvjete i Savjeta za opšte obrazovanje o preimenovanju nastavnog predmeta srpski jezik i književnost, u maternji (srpski, crnogorski, bošnjački i hrvatski) jezik i književnost.
Ovim činom pogaženi su grubo principi nauke i struke, narušen ustavno-pravni poredak Crne Gore i planski ugrađen mehanizam za razaranje školskog sistema i društva u cjelini. Naime, pokazaće se spornom zamisao, uključujući tu i kompetenciju, da se na službenom jeziku ostvaruju i nastavni sadržaji hrvatskog, bošnjačkog i crnogorskog jezika, pa će jedina žrtva, izgledi su, naopakog ideološkog koncepta biti srpski jezik, i u krajnjem – naraštaji naše nedužne djece. Da je naša bojazan opravdana pokazuju nejasna i protivurječna rješenja koja daju prosvjetne vlasti. Zahtjev da se učenici (ili njihovi roditelji) izjašnjavaju o tome kojim će se nacionalnim imenom zvati nastavni predmet u njihovim svjedočanstvima, takođe je kršenje Ustava RCG i građanskih i dječijih prava.
To je istovremeno i svojevrsna nacionalna konfrontacija sa veoma opasnim posljedicama, stresnim situacijama i konfliktima među djecom. S obzirom na sve izložene činjenice, mi, učesnici sabora Odbrana imena srpskog jezika, odgovorni pred svojom savješću, pred naukom, jezikom, kulturnim i duhovnim nasljeđem svoga naroda, predlažemo i zahtijevamo:
1. Da Ministarstvo prosvjete odmah povuče odluku o preimenovanju nastavnog predmeta srpski jezik i književnost i poništi sve posljedice iz nje proizašle, a prije svega, da se otpuštenim profesorima omogući povratak na njihova radna mjesta.
2. Da se svim onim stvaraocima u Crnoj Gori kojima su zbog njihovog suprotstavljanja ideologiji crnogorskog režima i improvizatorima lokalne pseudokulture, nedavno pogašena radna mjesta, omogući izlazak na javnu scenu radi sučeljavanja mišljenja oko „spornih“ pitanja identiteta Crne Gore, tj. pravo na rad u javnim ustanovama.
3. Pošto su ugroženi temelji nacinalne kulture, što se u drastičnoj formi pokazuje u pitanjima srpskog jezika, krajnji je trenutak da se organizuju intelektualci iz Crne Gore i sa svih srpskih prostora, kao i svi oni intelektualci i stvaraoci dobre volje, kako bi se zaustavio proces razaranja i obesmišljavanja duhovnih i kulturnih vrijednosti stvaranih na srpskom jeziku. Zbog svega toga, potrebno je obnoviti naučne i kulturne institucije, budući da su mnoge ugašene, a neke, čak i najveće, ne miješaju se u svoj posao; i u tom pravcu organizovati naučne i stručne skupove, pokrenuti časopise čiji će sadržaji poštovati i njegovati prave i utemeljene vrijednosti.
4. Prosvjetni radnici u Crnoj Gori koji prihvataju stavove izložene u ovoj Deklaraciji, moraju se međusobno povezati u svojim sredinama (opštinama) a onda i na nivou Republike, u jedinstvenu organizaciju koja bi tako postala objektivna snaga za plodotvorno suprotstavljanje necivilizacijskim, nenaučnim i antievropskim idejama Ministarstva nauke i prosvjete.
5. Da nadležni državni organi zaustave organizovane i rušilačke napade na kanonsku Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori, kao vjekovnog čuvara autentičnog narodnog bića, jezika, pisma i duhovnosti Crne Gore.
Svi potpisnici ove Deklaracije se obavezuju da će učiniti maksimalan napor kako bi njen duh i njene poruke dospjeli do svakog građanina Crne Gore.
U Nikšiću, 5. decembra 2004. godine
Deklaraciju, koju je istog dana potpisalo preko 500 prisutnih učesnika i građana, usaglasila komisija u sastavu: prof. dr Dragoljub Petrović, prof. dr Mato Pižurica, prof. dr Jovan Delić, prof. dr Pavle Miličić, prof. dr Bogoljub Šijaković, doc. dr Jelica Stojanović, mr Mihailo Šćepanović, mr Draga Bojović, Milutin Mićović – književnik, Zoran Kostić – književnik i Veselin Matović, profesor.
Nažalost, ona je i danas, nakon osamnaest godina, jednako aktelna, svakim svojim stavom, kao što je bila onog dana kada je donesena. Zato, poštovani uredniče, smatram da bi bilo lijepo, iz više razloga, da je na dan njenog punoljetstva objavite na Vašem portalu.
Bratski pozdrav,
Veselin Matović, prof.
